Kako je 'Zajednička čitaonica' u 9 knjiga okupila djela 18 autora iz regije; 'Sviđalo se to nekome ili ne, povezani smo zauvijek' - KROKODIL
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
20581
post-template-default,single,single-post,postid-20581,single-format-standard,bridge-core-1.0.5,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-18.1,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.0.2,vc_responsive

Kako je ‘Zajednička čitaonica’ u 9 knjiga okupila djela 18 autora iz regije; ‘Sviđalo se to nekome ili ne, povezani smo zauvijek’

Kako je ‘Zajednička čitaonica’ u 9 knjiga okupila djela 18 autora iz regije; ‘Sviđalo se to nekome ili ne, povezani smo zauvijek’

Autor: Davor Špišić Izvor: https://www.telegram.hr/kultura/kako-je-zajednicka-citaonica-u-9-knjiga-okupila-djela-18-autora-iz-regije-svidalo-se-to-nekome-ili-ne-povezani-smo-zauvijek/

Onomad, dok su se moji roditelji natezali u malom bračnom ratu ruža, bake su bile te koje su preuzele njegu mog djetinjstva. I zauvijek ću im biti zahvalan zbog toga. Kod jedne bake sam jeo “leba” a kod druge “kruha”. Za stolom ove prve naučio sam da je taj hleb nešto meko i milozvučno dok ga izgovaraš, sve pjeva, miluje te kao duša i neće te nikada ostaviti na cjedilu. Kruh koji je nudila druga, ima u svom sazvučju ona oporija, tvrđa slova, odrješita i gotovo mukla.

Podsjeća te da će uglavnom imati sedam kora, taj kruh, i da ćeš se za njega itekako morati boriti. Elem, ja sam svoje identitete i jezične tajne bogato naučio još kao balavi klinac. Ta mi je jednostavna lebovnokruhovna lekcija kasnije postala i zanat. Od jezika i pisma, naime živim.

Ali, kad bi se stvari uvijek tako jednostavno promatrale, nacionalističke bagre krepale bi od dosade, zatvorile dućane svoje buđave ksenofobne robe, a rezervoari njihove mržnje s vremenom bi presahnuli.

‘Zajednička čitaonica’ polazi s inkluzivnih pozicija

Zato je predatorskim gazdama naših feuda jezik tako omiljeno oružje i oruđe za žigosanje. Jezik je u tim praznoglavim bundevama isključivo medij terora. Sredstvo nasilja, potčinjavanja i sabijanja u zarasle torove, a ne živa otajstvena rijeka mogućnosti i prožimanja.

Kapitalna književna edicija “Zajednička čitaonica”, u produkciji beogradskog Udruženja KROKODIL, baš polazi s tih drugih, inkluzivnih pozicija. U 9 dvoautorskih knjiga urednici Vladimir Arsenijević i Igor Štiks okupili su, bogme, žestoku reprezentaciju eruptivnog pisanja, mudrosti i neprilagođenosti.

Čine ju šampionska autorska imena, živa i mrtva, s područja raspačanih zemalja uminule Jugoslavije: Predrag MatvejevićVladimir ArsenijevićMiroslav KrležaIgor ŠtiksDubravka UgrešićSemezedin Mehmedinović, Danilo KišLana Bastašić, Borka Pavićević, Boris BudenBogdan BogdanovićDragan MarkovinaDaša DrndićAndrej NikolaidisMirko KovačRada IvekovićSvetlana SlapšakAleksandar Hemon.

Jezik povezuje regije

Vladimir Arsenijević, poznati beogradski pisac, predsjednik i kreativni direktor Krokodila, za Telegram objašnjava što je bila jezgra ovog važnog projekta, koja referentna turbina: “Projekt ‘Zajednička čitaonica’ proistekao je iz serije konferencija ‘Jezici i nacionalizmi’ koju je Udruženje Krokodil održalo u četiri zemlje naše neimenovane regije povezane zauvijek, sviđalo se to nekom ili ne, varijantama i standardima jednako neimenovanog jezika.

Taj je projekt okončan ‘Deklaracijom o zajedničkom jeziku’ koja je izazvala čitavu buru reakcija među nacionalistima i mizerabilistima posvuda. Pošto smo tokom rada na raslojavanju strogo lingvističkih pitanja od političkih uticaja razumjeli da je pitanje jezika posvuda sredstvo a ne cilj po sebi, odlučili smo da se tu ne zaustavimo.

Pokrenuli smo, zajedno s grupom regionalnih povjesničara, projekt ‘Ko je prvi počeo? – Istoričari protiv revizionizma’ koji se, kako mu i ime kaže, bavi problemom povijesnog revizionizma u regionalnim historigrafijama, a istovremeno smo Igor Štiks i ja odlučili da se pozabavimo književnošću koja je nastajala i nastaje u datim vremensko-prostornim koordinatama, u dubokom uvjerenju da je jednu inkluzivnu književnost jezika daleko lakše braniti od nekakvih konstruiranih nacionalnih ili čak etničkih književnih selekcija. Otud je i čitav projekt nazvan ‘Zajednička čitaonica’.”

Matvejevićev tekst iz 1982. bio proročanski

Ediciju otvara knjiga “Jugoslavija” Predraga Matvejevića i Vladimira Arsenijevića. Uvodni, Matvejevićev tekst “Jugoslavenstvo danas” (izvorno pisan 1982. kao predgovor njegovoj istoimenoj knjizi, i ponovljen u reprintu 2003.) ispada da je bio bolno proročanski:

“(Knjiga) je pisana s namjerom da upozori na ono što se može dogoditi. Dogodilo se gore. Započeo je rat – istodobno nacionalni, građanski i vjerski, naizmjence osvajački i obrambeni, rat pamćenja i osvete. Njegove posljedice traju. Nakon raspada Jugoslavije, osnovane su nove države među kojima odnosi još nisu sređeni. Jugoslavenstvo je odgurnuto u prošlost, povijest se još nije počela baviti njim. Ono je postalo jednima prokletstvo, drugima nada…”

Tako zbori nepresušna Matvejevićeva mudrost, a Arsenijevićev eho u tekstu “Misliti Jugoslaviju danas” ispisuje važnu klasifikaciju o tome što Jugoslavija zaista suštinski jeste: “Jugoslavija koju mi danas baštinimo, ova Jugoslavija koju tako često i, reklo bi se, kako vreme odmiče, sve radije pamtimo i promišljamo nije ni kraljevina, ni socijalistička federativna republika, a tek nije onaj patrljak nastao pred samu njenu smrt, nekakva privremena savezna republika. Jugoslavija koja nam je danas i ovde potrebna (…) jeste svojevrsna Jugoslavija duha. A ona je postojala mnogo prije formiranja prve zajedničke države i uopšte nije nestala tragičnom smrću one poslednje.”

Stanje iz Krležinog teksta nije se promijenio

U škrinjici s blagom druga je knjiga “Europa” Miroslava Krleže i Igora Štiksa, moćna i živa u analitici mita o egoističnom europocentrizmu. Jedva da je moguće povjerovati da je Krleža opaki esej “Europa danas” objavio davne 1935. i da se stanje na terenu nije nimalo promijenilo:

“Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Europa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Europa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Europa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna, kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda, a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla…”

Štiksovo crnohumorno “Pismo Europi” opisuje stalno sizifovsko veranje između utopije uljuđenosti i surovih negacija istog.

Spoj autora, prostorno i vremenski udaljenih

Kako potvrđuje Arsenijević, urednička vizija u startu je podrazumijevala intrigantni spoj autorskih dvojaca, prostorno a često i vremenski udaljenog raspona – neki su doslovce prognani (figurativno ili stvarno) iz jezika i prostora.

“Važno je razumjeti te vremensko-prostorne koordinate da bi se razumjela ideja koju mi ovim želimo da dodatno populariziramo, a također, u jednoj idealnoj budućnosti kakva vjerojatno nikada neće doći, i da sprovedemo u djelo. Dakle, književnost zajedničkog jezika je nešto što je nastajalo kroz dobar dio dvadesetog stoljeća da bi na koncu bilo brutalno unakaženo i raščetvoreno kao i toliko toga drugog”, kaže Arsenijević.

Istaknuo je da „Čitaonica“ želi podsjetiti na autore i tekstove iz povijesti književnosti kao i na protagoniste suvremene književne produkcije, pokazujući suštinu nasušnu: “Nemoguće je podijeliti autore koji se književno izražavaju na zajedničkom jeziku na nekakve Hrvate, Srbe, Bosance/Hercegovce ili Crnogorce…, jer ne postoji jasan kriterij spram kojeg bi se to činilo. Sve drugo je čisto nasilje koje se vrlo sistematski, u okviru četiri politička entiteta, vrši nad svima nama.”

Nacionalni identitet pomeo sve ostale

Problem je, podsjeća Arsenijević, dublji i od ovog našeg ovdašnjeg, post-jugoslavenskog i da je nacionalni identitet naprosto pomeo sve ostale identitete u europskim književnostima: “Kada odete na te velike sajmove knjiga ispada da je moguće jedino se predstaviti kao nacionalna književnost. Nijedan drugi razlog za okupljanje, naizgled, nije moguć niti se uzima u obzir. Tako tamo možemo da vidimo turski ili hrvatski ili danski štand ali ne i štand gej autorki i autora, nekog književnog pravca ili, eto, zajedničkog jezika kojim se govori u više država.

Moj naum je bio da pišemo upravi leipziškog sajma i istražimo mogućnost da se zasebnim štandom predstavi književnost jednog jezika, geografske cjeline i specifičnog senzibiliteta. Da je tako nešto moguće, dokazao nam je primjer zemalja nemačkog govornog područja – Njemačka, Austrija, Švicarska, Liechtenstein – koje su se na beogradskom sajmu knjiga prije nekoliko godina predstavile kao jedinstvena književnost jezika bez nacionalnih surevnjivosti. Mi iz Udruženja Krokodil aktivno smo sudjelovali u radu na tom predstavljanju i bilo je, kako se pokazalo, ne samo moguće već i sjajno.”

‘Neki problemi čine se vječnima’

Čitajući naslove umreženih knjiga (Jugoslavija, Europa, Identiteti, Egzil, Društvo, Anti/fašizam, Grad, Neprilagođenost, Mladost) činilo mi se da pratim epizode serije kojima se na ovim prostorima cliffhangeri nikada ne zatvaraju.

“Da, nažalost ste u pravu”, slaže se Arsenijević: “Neki problemi se čine vječnima i vraćaju nam se uvijek poput bumeranga, tek u donekle preobraženom obliku. To nikako nije razlog da se njima ne bavimo, naprotiv.”

U “Identitetima” Danila Kiša i Lane Bastašić plijeni majstorski neponovljiv Kišov barokni cinizam (esej “Homo poeticus, uprkos svemu”) i Lanin gorki putopis (“Tražiti kaput”) u srž današnjeg (ne)svjesnog duhovnog kolonijalizma. “Egzil” Dubravke Ugrešić i Semezedina Mehmedinovića osviješteno govori o širokom spektru ljudskog i spisateljskog lutalaštva (“Život je jedina prtljaga koju nosim sa sobom” veli Ugrešić, koju su smradni tabloideri u Hrvatskoj žigosali kao vješticu) i izgona u druge jezike, novog rođenja u njima.

Pavičević i Buden o svakodnevnici kvarljivog društva

“Društvo” Borke Pavićević i Borisa Budena briljantna je studija svakodnevnice jednog kvarljivog društva. Borkino dnevničarenje (“Moda”) uključuje sva budna čula ove čudesne spisateljice, dramaturginje, vizionarke i fajterice za ljudska prava, upravljajući ih na analizu olovnih devedesetih:

“U modi je nasilje. I jahači Apokalipse. Kalašnjikov, bomba, šta? Koliko birača (ljudi) treba potrpati tamo gde svetli istorijska istina, na dno, tamo gde se formira država? Tamo gde su koreni i svetinje, nacionalno biće. U granicama ili izvan granica, svejedno. A bezgranični su samo strah i bol. I nasilje”, pisala je u veljači 1991. Buden, pak, u tekstu “Vidimo se ispod smokvina drveta” nadahnuto memorira gubitak koji smo pretrpjeli preranim Borkinim odlaskom.

Ponovno ispuzavanje fašističkih zombija ispod tepiha, u knjizi “Anti/fašizam” sjajno demaskiraju baština Daše Drndić (“Tri eseja o anti/fašizmu”) i svježi tekst Andreja Nikolaidisa (“Tako je govorio Tomović”).

Bogdanović i Markovina o uništenim urbanitetima

O destruiranim urbanitetima življenja govori minuciozni “Grad” Bogdana Bogdanovića i Dragana Markovine. Bogdanovićevo renesansno neimarstvo dirljivo bliješti u njegovom tekstu “Čovek-Sarajevo” (vječna i mučna je njegova haiku sentenca: “Ubijen grad, moj pepeo”), a Markovina svojom dionicom nazvanom “Čovjek koji je volio gradove” ispisuje dostojni epitaf velikom graditelju, filozofu i slobodaru: “Bio je istinski vanvremenski jugoslavenski umjetnik, znanstvenik i intelektualac, dosljedni antifašist i čovjek koji nije podnosio bilo kakvu vrstu oportunizma.

Takav Bogdan Bogdanović stoga je razumljiv isključivo nasljednicima potisnute, ali ne i izbrisane jugoslavenske civilizacije, koji razumiju njegovu veličinu i ne zaziru ni od jednog od navedenih segmenata. To jeste u ovim okolnostima pozicija avangardne margine, ali je ujedno i pozicija najkvalitetnijih ljudi koje ovaj prostor može ponuditi. Kada bih na koncu pokušao pronaći muzičke ekvivalente s jugoslavenske scene Bogdanovićevom umjetničkom izričaju, to bi svakako bio Haustor.

Magični svjetovi, gotovo pagansko slavljenje života, revolucije, ratovi, otpori, slutnje, ljubav, individualci, radnici, partizani i u središtu svega grad kao zbroj svih navedenih komponenti. Ovog velikog intelektualca mi je stoga sasvim blisko promatrati, kad dopustim mašti da se razigra, kao dio moćnog umjetničkog trojca, Bogdanović – Rundek – Hugo Pratt.”

O svim bladerunnerima u knjizi “Neprilagođenost” pišu Mirko Kovač u eseju “(Ne)prilagođen” i Rada Iveković (još jedna u čaršiji hrvatskog nacionalizma onomad razapeta kao vještica) u “Prije i poslije” – dokumentarističkoj analizi predapokaliptičnih godina uoči raspada Jugoslavije.

Jednotomno izdanje svih tekstova izbacit će Faktura

“Zajednička čitaonica” dostupna je besplatno u digitalnom izdanju na sajtu Krokodila (www.krokodil.rs) a također postoji i print verzija (nedavno promovirana u Beogradu) okupljena u dizajnerski box. Prema najavama, zagrebačka Fraktura bi sljedeće godine izbacila svih 18 vrijednih tekstova u jednotomnom izdanju.

Ovu bitku za jezične ranjenike zatvara “Mladost” Svetlane Slapšak i Aleksandra Hemona. Slapšak u putešestviju “Mladost, grubi nacrt” vraća se u mitološku ’68. – raskršće našeg i ne samo našeg puta. Hemon u retrospekciji “Djetinjstvo, dječaštvo, mladost” prolazi karmu od sarajevskog djetinjstva do etabliranog američkog pisca. Svjedočeći u epilogu novim egzodusima, ispisuje esenciju o dilemama pisanja, jezika i opstanka:

“Pred takvim se slikama jezik povlači, jer kako može išta biti rečeno a da ne bude samodovoljno. Teško mi je ovih dana iskopati bilo kakvu motivaciju mimo ugovorne da pišem na kojem god jeziku. Ali, evo pišem, pošto mogućnost nepisanja nije prihvatljiva. Za početak veliki komadi Evrope i tzv. svijeta mnogo se više bave retoričkim friziranjem situacije kako bi zaboravili da su ti nesretni ljudi zapravo ljudi, a ne zombiji, pri čemu jezik igra važnu ulogu. U takvoj situaciji niko nema prava ne učestvovati u jeziku, inače će sve biti propaganda.”