30 Jun Nije bajka ali… računajte na nas; peto poglavlje, deo drugi
Nije bajka ali… računajte na nas
-Drugi deo junskog mesečnog poglavlja-
Piše: Dragan Markovina
Čita: Marija Drndić
Njena snimka pada mjesta Vrlika, u atmosferi posvemašnje panike, postala je, kako se današnjim rječnikom kaže, viralna. No, zahvaljujući tome, ali i izvještavanju iz napadnutog Dubrovnika, postala je neka vrsta zvijezde ratnog novinarstva, što je dovelo do apsurdne situacije u skoroj budućnosti. Naime, Heni se s jedne strane pred užasom topničkih napada na Dubrovnik s mora i kopna psihički slomila, istovremeno i nepovratno shvaćajući, bivajući štoviše konkretno upozorena na to, da je zadatak HRT-a ratna propaganda, a ne istina, što je dalje vodilo do toga da njezin daljnji rad na televiziji nije bio moguć. Ona je, naime, poslala prilog o stvarnom poražavajućem stanju obrane grada, koji uopće nije emitiran, umjesto čega je emitiran službeno intonirani prilog prepun neistina , od strane gradonačelnika Dubrovnika.
Iz Dubrovnika je jedva izašla zahvaljujući glavnom uredniku Slobodne Dalmacije, u jednom od malih privatnih glisera ljudi koji su održavali vezu s blokiranim gradom, sve po opasnom vjetru i u okruženju topovnjača Jugoslavenske mornarice, da bi u Metkoviću preuzeli Borisa Dežulovića koji se upravo vraćao s opasnog puta iz Vukovara, odakle je poslao kultnu reportažu pred padom toga grada. Nakon dubrovačke cenzure joj je rad na televiziji zapravo onemogućen, a ona je doslovno izopćena od strane kolega. To se manifestiralo potpunom izolacijom na poslu, nije dobivala nikakav novinarski zadatak, ali joj se, po njenoj logičnoj pretpostavci, nisu usuđivali dati otkaz iz razloga što je stvorila ime izvještavajući s opasnih terena, a i što je bila fizički napadnuta od strane srpskog nacionalista. Heni je tako još godinu i po dana primala plaću, ne radeći ništa, s očitom namjerom iscrpljivanja, a vrhunac ostracizma je doživjela nakon što je dobila nagradu za novinarku godine zbog svojih ratnih reportaža, nakon čega je splitsko dopisništvo, tj. sve kolegice i kolege, njih više od dvadeset, potpisalo pismo sa zaključkom kako ona tu nagradu ne zaslužuje.
Kad smo razgovarali o tome, upitao sam je zar su doista svi bili toliki oportunisti koji su se preko noći prebacili iz uloge partijskih novinara u ulogu novinara novog režima, odgovorila je da bi se izuzetke moglo nabrojiti na prste jedne ruke, i naravno, uz one kojima je već bio zabranjen rad i ulaz u zgradu. I nije da joj situacija na HRT-u, nije bilo jasna i ranije, budući da je 1991. odmah u međunarodnu razmjenu poslala slike divljanja mase ljudi i davljenja ročnika JNA na prosvjedu ispred sjedišta JNA u Splitu, kada je ubijen mladi vojnik Saško Gešovski, izazvavši bijes glavnog urednika. Kad je konačno zatražila raskid ugovora o radnom odnosu, za pola sata već je bio spreman dokument za raskid ugovora.
Odlaskom s HRT-a i nemogućnošću da profesionalno radi posao, otvorio se proces koji se nastavio u životu pod stalnim pritiscima i prijetnjama, a koje su eksplodirale u momentu kad je mogla profesionalno raditi svoj posao. Od ostalih zanimljivosti iz doba rada na televiziji, može kao zanimljiva informacija poslužiti i činjenica da je, prateći pregovore republičkih predsjednika u Titovoj vili u Splitu, imala prilike upoznati Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana, zaključivši kako je Tuđman bio potpuno nesvjestan stvarne situacije u Kninu i u zaleđu Dalmacije, dok je Milošević bio patološki lažov koji je u stanju mirno demantirati kamerom netom dokumentirane činjenice.
Novi profesionalni život dogodio se u Feral Tribune-u, kultnom tjedniku koji je kao samostalan počeo izlaziti 1.6.1993., nakon državnom represijom slomljenog štrajka u Slobodnoj Dalmaciji. Suprotno mistifikacijama i mitu što su uvijek u prvom redu isticale ključnu ulogu Feralovog kreativnog trojca, Ivančić-Lucić-Dežulović, oličenog u satiričnoj kratici studija ‘Viva Ludež’, Heni je nekoliko puta naglasila kako je od početka Ferala u čitavoj priči, zajedno s njima trojicom, jednako sudjelovala i omanja grupa vrsnih novinar, te kako je od početka vjerovala u uspjeh Ferala, koliko god se to u tim okolnostima činilo suludim. I za razliku od razlaza s HRT-om, za kojim uopće ne žali, gašenje Ferala, zajedno s medijskim naklapanjima koja su uslijedila nakon toga, jeste stvar koja je prilično pogodila. Prijelaz s televizije u format štampanih novina nije joj predstavljao problem, jer je odmah počela raditi velike političke i kulturne intervjue, ostajući u toj formi dok nije postala glavna urednica, kad su na nju, osim intervjua i uvodnika, pale i obaveze oko saniranja prijetnji, tužbi i svakodnevnog teškog posla u sklapanju sadržaja. Feral Tribune kojem je Heni Erceg bila glavna urednica deset godina bio je bitno drugačiji od načina na koji je počeo, ozbiljnije profiliran, s nadilaženjem naglaska na satiričnom dijelu, zbog čega je realno Feral Tribune u doba dok je bila glavna urednica, bio najbolji ikad. Što mu, naravno nije pomoglo da preživi. Razgovarajući o vječnoj temi i nekom zaključku koji je ostao lebdjeti u javnom prostoru, o tome kako Feral nije preživio jer se nije znao prilagoditi vremenu nakon Tuđmanove smrti, Heni je tu tezu demantirala govoreći o tome da se mnogi nisu smjeli, a još više njih se nije htjelo oglašavati u Feralu. Istovremeno su troškovi štampe iznimno porasli, politički izgubljene tužbe su se gomilale, nisu imali sklonosti za prelazak u formu portala, otpuštati zaposlene nisu htjeli, smanjujući solidarno plaće svima i kad su stvari došle skoro do kraja nije joj bio problem da od tadašnjeg premijera Ive Sanadera izvuče nešto novaca za spas Ferala. Što je opet nije spriječilo da ga već u sljedećem broju provokativno stave na naslovnu stranu Ferala.
Konačno, novina je ugašena, nakon što je jedna od ozbiljnih ponuda o kupnji lista uključivala promjenu uređivačke politike i bila je, naravno odbijena.
Od tada do danas, Heni piše kolumne za ljubljansku Mladinu, tjednik koji jako podsjeća na Feralovu priču. Na pitanje da li je iznenadilo i kako se osjećala kad je saznala da joj je Hrvatsko novinarsko društvo dalo nagradu za životno djelo, Otokar Keršovani, nije krila ni iznenađenje, niti činjenicu da joj jeste bilo drago, ali i nevoljkost javnog pojavljivanja.
No, možda najzanimljiviji, najtužniji, ali i najljepši dio razgovora bio je onaj koji se odnosio na odnos sa Splitom, na život s prijetnjama i na brak s Viktorom Ivančićem, odnosno na pitanje planira li napisati autobiografiju. Što je pitanje na koje je lakonski odgovorila da bi prava ideja bila napisati Viktorovu biografiju kroz koju bi se ispričala i priča o Feralu. Što, naravno zahtijeva volje i vremena. Što se odnosa prema Splitu tiče, ali i prijetnjama s kojima živi, odnosno odnosa prema gradu kojega nikad nije zapravo napustila, unatoč idejama koje jesu u najgorim momentima postojale, Heni je tu bila potpuno otvorena. Govoreći o tome kako su joj prijetnje i dobacivanja po ulici, koje nikada zapravo nisu prestale, uzrokovale strah od ljudi i uopće od kretanja po gradu, često izazivajući i napade panike, s čim se s vremenom i zahvaljujući Viktorovoj prisutnosti, uspjela na koncu donekle izboriti. Ali i dalje izbjegava veća okupljanja i zapravo se kreće na vrlo limitiranom prostoru od Bačvica do Rive. Vrhunac te izolovanosti bio je vidljiv kroz jedan od najsnažnijih uvodnika koje je napisala povodom mračnog i masovnog skupa potpore ratnom zločincu Mirku Norcu na splitskoj Rivi.
Priča o Heni Erceg, njezinoj karijeri i životnoj sudbini je tako priča o nasljeđu naše partizanske revolucije, o propuštenim, ali i ostvarenim profesionalnim snovima, o snazi ljubavi, o patrijarhatu i fašizmu u kojem konstantno živimo, o nasilju koje ne prestaje, o jednoj suštinskoj usamljenosti, ali i ustrajnosti na putu otpora i vjerovanja u vlastiti rad. Mimo svega navedenog, najtužnije je to što je rad Heni Erceg nekako uvijek ostajao u sjeni Feralovog trojca s jedne strane, ali i činjenice da je Split bio daleko od nacionalnih reflektora s druge strane, uslijed čega su i njen rad i usamljenička pozicija žene na glavnoj poziciji urednice revolucionarnog tjednika, okružene nasiljem u gradu u kojem je to nasilje možda bilo i najizraženije, uvijek privlačile manje pažnje od otpora kojeg su pružale žene u velikim sredinama, dodatno uvijek ujedinjene, što formalno, što neformalno. To, naravno, ne govori ništa loše o njima i njihovom radu, jer su također bile izložene i napadane sa svih strana. Ali govori o tome koliko je teško bilo biti u koži i položaju Heni Erceg. Pri čemu je posve sigurno kako bi opet sve isto napravila.