23 Jun Nije bajka ali… računajte na nas; peto poglavlje, deo prvi
Nije bajka ali… računajte na nas
-Prvi deo junskog mesečnog poglavlja-
Piše: Dragan Markovina
Čita: Marija Drndić
Ispričati priču o Heni Erceg, o njezinom dosljednom otporu zlu, istinskoj posvećenosti ideji nezavisnog novinarstva, jednakosti ljudi i borbi protiv oportunizma nije lako. Njena priča je istovremeno tužna i bolna, koliko i uzvišena. Pa iako smo svi na ovim prostorima dijelili sudbinu raspada Jugoslavije, rata koji je uslijedio i njegovih posljedica te sveopćeg raspada društvenih normi, praćenog masovnim nasiljem prema manjinama i onima koji nisu oportunistički pretrčali na pobjedničku stranu pa su nazivani komunjarama i Jugoslavenima, onaj tko nije živio u Splitu tog doba, ali i danas zapravo, teško može razumjeti do koje mjere su ljudi poput Heni bili izloženi nasilju i šikaniranju.
A ništa nije moralo tako biti. Štoviše, Heni Erceg je imala sve preduvjete za lagodnu i društvenim priznanjima optočenu karijeru na Hrvatskoj radio-televiziji, samo da je u danim okolnostima prihvatila stav oportunističke većine i priklonila se ideji o nužnosti režimske propagande. I da je pristala s tišinom ispratiti zaposlene kolege Srbe na put prema otkazu.
Iako sam mnoge od navedenih stvari već znao, kada smo ovog maja sjeli ispred kultnog splitskog Hotela Park na Bačvicama i snimili razgovor ovim povodom, pričajući o svemu što ju je formiralo i stvarima koje su presudno utjecale na njen životni i karijerni put, pa iako mi je itekako jasno što znači biti izložen prijetnjama i mržnji splitske ulice, ipak sam otišao s tog razgovora s nekom tugom, ovog puta konačno svjestan usamljeničke pozicije Heni Erceg i nemogućnosti šire javnosti da shvati njezinu poziciju. Iskreno govoreći, da nije bilo međusobnog prepoznavanja i ljubavi između nje i Viktora Ivančića, teško je zamisliti da bi na koncu uspješno prebrodila sve navedeno.
Opet, s druge strane, kad se čovjek upozna s njenim backgroundom i osobnošću, jasno mu je da drugačije nije ni moglo biti. Istina je, a tu smo temu otvorili na kraju razgovora, da bi u nekim drugim okolnostima, odnosno zdravijim vremenima, njezina karijera išla drugačijim smjerom. Jer Heni je počela kao profesorica filozofije u jednoj splitskoj gimnaziji, a kasnije je nakon magisterija o piscu Antunu Šoljanu, imala želju za radom na sveučilištu, no već nakon inicijalnog ulaska u novinarstvo početkom osamdesetih godina, bilo je jasno kako iz njega neće izići. Ma koliko da su je tjerali iz njega.
Heni Erceg je prije svega bila dijete predratnih komunista, dijete ljubavi komiškog revolucionara i korčulanske nastavnice koja se u ratnim okolnostima nužnog bijega iz okupirane Komiže nastavila brakom na pučinskom otoku Svecu i kasnijim partizanskim ratnim putom, pa zbjegom u El Shattu, da bi konačnim doseljenjem u Split i sretnim izbjegavanjem hapšenja i slanja njenog oca na Goli otok, završila u mirnom zajedničkom životu u tom gradu i na marginama komunističkog pokreta. O njihovoj filmskoj životnoj priči, pisao je kultni splitski profesor i komiški pisac, Joško Božanić, a njen otac nikada nije prebolio drugarsku izdaju zbog koje je iznimno rijetko u rodno mjesto nakon rata odlazio. Odlučivši umjesto toga izgraditi vikendicu na Šolti, čudnom usamljeničkom otoku koji je, pored Brača najbliži Splitu. Očevi umirovljenički dani, posebno oni koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije, zapravo su bili inspiracija Ivančićevog lika dide sa Šolte, iz Bilježnice Robi K. Dakle njezin otac je bio jedan od prvaka predratnog komunističkog pokreta u Komiži i jedan od organizatora partizanskog otpora, koji je zbog toga što je odbio direktivu o dizanju tvornice sardina Neptun u zrak, prvo zbog toga što je ona i tada hranila Komižu, a potom svjestan da bi odmazda uništila komunistički i partizanski pokret u mjestu, pao u nemilost partije, da bi potom bio uhićen od strane talijanskog okupatora. Ipak, isti taj čovjek je, protiv želja svoje supruge, odbio otići u Ameriku iz El Shatta, kad se ta mogućnost otvorila, zatim ga je od Golog otoka spasila intervencija Pavla Gregorića, tada s diplomatske pozicije u Rimu, da bi ostao do kraja vjeran komunističkoj ideji pa i reformiranoj partiji u Hrvatskoj, ali i ideji Jugoslavije, ne propuštajući to naglašavati čak i u potpuno promijenjenom političkom i društvenom kontekstu. Zašto sve ovo pišem i zašto sam ovo otvorio kao inicijalnu temu u razgovoru s Heni i kao uvod u ovaj tekst? Pa iz razloga što ju je sudbina njenih roditelja itekako odredila, bez obzira na to što je ona bila i ostala sve samo ne dogmatski komunist poput oca. Štoviše, u partiju se jeste učlanila na inzistiranje Ante Jurjevića Baje, čovjeka koji je bio stvarna vlast u socijalističkom Splitu sve do kraja, i to isključivo jer joj te predstavljeno kao temeljni preduvjet za dobivanje posla, da bi iz nje svojevoljno jako brzo izašla. No, kao da su očev stalni život na ivici disidenstva i njegova borba protiv nepravdi i suludih odluka, pa i njegov autentični patriotizam zbog kojeg nije želio emigrirati, zapravo odredili i njezine izbore. To je moj zaključak, budući da je nisam to eksplicitno pitao. Svakako, u posljednje vrijeme, Heni je došla na ideju da napiše očevu biografiju, zahvaljujući čemu je pročitala dostupne spise iz splitskog arhiva, o njegovom ispitivanju od strane partijskih drugova u poratnim, opasnim, godinama, stalnim provjerama i nepovjerenju, i sasvim je sigurno da je očeva sudbina itekako zanima.
Heni pak postaje novinarka kakvu danas poznajemo, dolaskom u tadašnje splitsko dopisništvo Televizije Zagreb, odnosno u vrijeme možda i najvećih medijskih sloboda, kada je jedna vlast dovoljno oslabila, a druga se još nije uspostavila. Što mi je i potvrdila u razgovoru i na osobnom primjeru, budući da je u Nedjeljnoj Dalmaciji objavila tekst o besmislu proslava partizanskih godišnjica na Rivi i govora Jure Bilića, bez stvarnih posljedica, ali uz mučnu raspravu o njenom slučaju u partijskoj organizaciji TV dopisništva. Nekoliko je ključnih momenata obilježilo njezin rad na televiziji. Ponajprije činjenica da je spletom okolnosti, točnije po kazni, dobila za izvještavanje sektor takozvane Kninske krajine, zahvaljujući čemu je iz prve ruke svjedočila postepenom kreiranju nacionalističke atmosfere od strane kultnih srpskih književnika Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića i ostalih koji su dolazili iz Beograda, ujedno shvativši na vrijeme kamo to vodi. A što je nešto kasnije, krajem 80-tih itekako dobro razaznala na Kosovu, odakle je u nekoliko navrata izvještavala. Upravo je zbog njenih priloga s Kosova prvi put fizički napadnuta od strane ostrašćenog srpskog nacionalista nedaleko zgrade u kojoj je živjela, dok je sam napadač, što je bilo indikativan pokazatelj promjene atmosfere u Hrvatskoj, momentalno ozbiljno kažnjen na sudu. Potom je i drugi put fizički napadnuta, ali ovog puta je napad bio s drugačijim predznakom, od strane portira na televiziji, koji je bijesno nasrnuo na nju, nakon što je s vrata skinula spisak s imenima, mahom kolega srpske nacionalnosti, iznad kojeg je stajalo da im je zabranjen ulazak u zgradu. Taj napad je odmah otišla prijaviti na policiju gdje se sasvim slučajno nalazio Ivan Vekić, tadašnji Tuđmanov ministar unutrašnji poslova. Koji je njezinu prijavu i ozljedu koju mu je pokazala lakonski i cinično otpisao kao tek jedan od procesa u stvaranju države. Između toga dogodio se početak i najžešći dio rata u Hrvatskoj, za vrijeme kojeg je izvještavala s najosjetljivijih mjesta, od Osijeka i Slavonije u kojoj je kretao rat i odakle je intervencijom tadašnjeg glavnog urednika HRT-a, Miroslava Lilića, praktično hitno evakuirana jer da gazda Slavonije, Branimir Glavaš „nije zadovoljan njenim izvještavanjem“.