08 Jul Od Srebrenice do Gaze, od legitimacije do negiranja
Debatna zona, pored Muzeja Jugoslavije, 4. jul 2026, 12h
Učestvuju: Dubravka Stojanović, Ger Dujzings, Olga Manojlović Pintar. Vodi: Snežana Stanković.
Debata o Srebrenici i Gazi nije se odvijala u tišini koja joj dolikuje. Odvijala se uz dečije pesme iz susedne zone, uz povremeni prolazak posetilaca koji nisu znali gde idu. I u jednom trenutku, iz filmske zone kroz park, stigao je glas Slobodana Miloševića.
Nije to bila greška organizacije. Bila je to, sasvim slučajno, najtačnija moguća slika našeg odnosa prema onome o čemu se na toj maloj sceni govorilo. Srebrenica i Gaza postoje u javnom prostoru tačno onako kako su postojale i u tom parku — kao teška tema koja se odvija u pozadini, dok se u prvom planu pevaju dečije pesme i prolaze ljudi koji se nesvesno smeše jer ne znaju o čemu se govori. Ni tu nema namere. Ni tamo je nije bilo.
Kada je Ger Dujzings počeo da govori o mračnim emocijama — o besu, gađenju, osvetoljubivosti kao antropološkim kategorijama koje objašnjavaju genocid — iz filmske zone su se probili trubači. Glasno i izrazito. Ne kao komentar na ono što je govorio, nego kao njegova negacija. Buka koja potiskuje i guši emocije koje ne smeju da se čuju jer su strašne. Mehanizam koji smo došli da imenujemo radio je pred nama, u isto vreme kada smo o njemu govorili.
Olga Manojlović Pintar govorila je o tome kako lična sećanja nestaju pod pritiskom kolektivnih — i kako se od tog kolektivnog pravi politički program. To nije apstraktna teza. To je opis mehanizma koji ima svoju ekonomiju: korupcija nije moralni problem nego privredna grana, funkcionalni deo sistema koji se reprodukuje jer ima svoje aktere, svoje tokove, svoju logiku. Socijalna i ekonomska komponenta nisu sporedne pojave uz nacionalizam — one su njegova infrastruktura.
Dubravka Stojanović podsetila nas je na sve one koji su upozoravali na vreme — i koji su sistemski marginalizovani upravo zato što su upozoravali. Pomenula je Slavenku Draku lić, nedavno preminulu, i njen rad na polju antinacionalizma koji se i danas izuzima. Nije slučajno da se ćuti o Drakulić. Ona je bila tačna, i to je neugodna istina s kojom sistem ne zna šta bi. Stojanović je govorila i o Muzeju devedesetih, prostoru otvorenom u Beogradu pre godinu dana — ne da bi učio nekoga kako da misli, nego kako da postavlja pitanja. To je suštinska razlika između propagande i obrazovanja, i ona je insistirala na toj razlici u trenutku kada ta razlika nikad nije bila bitnija.
Jezik je bio centralna tema — ne kao akademski predmet nego kao instrument. Kako se imenuje, kako se preskače, kako se ćuti. Na maloj sceni u parku pored Muzeja Jugoslavije, tri istraživačice i jedan antropolog govorili su o mehanizmima koji čine da Srebrenica i Gaza budu nepomirljive sa svakodnevnim životom koji teče oko njih — nesmetano, glasno, nesvesno.
Lazar Mojsilović, KROKODILov novinar na dan