Krokodilov razgovor sa Anom Vučković: Činjenica je da je sve više žena koje pišu i da su one jednE drugE podržale
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
19148
post-template-default,single,single-post,postid-19148,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

Krokodilov razgovor sa Anom Vučković: Činjenica je da je sve više žena koje pišu i da su one jednE drugE podržale

Krokodilov razgovor sa Anom Vučković: Činjenica je da je sve više žena koje pišu i da su one jednE drugE podržale

Ana Vučković, jedna od učesnica XII Krokodil festivala, jedna je od onih osoba sa kojima je izuzetno lako razgovarati jer se teme nadovezuju jedne na drugu. Pored toga što je diplomirani dramaturg, Ana je autorka je  romana „Yugoslav“ (Partizanska knjiga), kolumnistkinja City Magazina, ali i novinarka Radio Beograda 202.

Razgovor sa Anom započet je temom i utiscima ovogodišnjeg festivala. „Podrška je važna svakome. Ono što sam primetila na ovogodišnjem na festivalu je solidarnost i toplina, za koje smatram da su autentične i nimalo lažne. Mislim da su solidarnost i razumevanje nekog drugog i njegovog drugačijeg pristupa vrlo važni. To je idealna situacija ove godine – svaka od nas je drugačija i drugačije piše.“

O motivima koji su mesto prepoznavanja za mnoge ljude u „Yugoslavu“, Ana kaže da je za prepoznavanje i identifikaciju sa nekim motivom/simbolom u knjizi važno da dotaknu ljude. „Zbog efekta prepoznavanja koji imate prilikom čitanja, ili gledanja filma, ili gledajući izložbu – mislim da je u tome uživanje. Istovremeno postoji i taj element univerzalnosti, ali i ličnog pečata koji autor unese“, prokomentarisala je.

Prilikom nastupa na Krokodil festivalu, Ana je kazala da je za nju pisanje „Yugoslava“ bilo „kao da je reka probila branu i kao da radi nešto lepo i za sebe i za sećanje na svog tatu“. Iskoristila je i interesantno poređenje – kako je Yugoslav došao ispred Muzeja Jugoslavije.

Prilikom našeg razgovora, pitala sam je šta je najviše podstiče da piše, jer se čini kao da i najmanja sitnica može kod nje biti razlog za pisanje. Otkrila mi je da su detalji ti koji je uvek nagnaju da nešto napiše: „Mnogo volim detalje. Oni su mi okidač za pisanje. Značajan mi je i svakodnevni život. Taman kad pomislim da nema ničeg novog što bi me moglo iznenaditi na svakodnevnoj ruti koju prelazim – desi se nešto što me iznenadi. Znače mi komentari ljudi kada sa mnom podele detalj koji su primetili. Začudilo me kako su se ljudi bavili velikim temama iz Yugoslava, a manje sitnicama i detaljima.“

Dotakle smo se teme granica, jer je u svom romanu „Yugoslav“ pisala o tome kako se, kao dete, razočarala kada je prelazila avionom preko geografskih područja za koja je na karti navikla da imaju ucrtana slova. „Iako granice postoje u realnosti, posmatram ih kao konstrukt. Sećam se kad sam bila mala, prilikom prelaska granice sam se pitala, stojeći u međuprostoru gde su se nalazile ptice, cveće, psi – čiji je ovaj pas? Ove ptice? Razmišljam koliko me danas granice ne dotiču, nevažne su. Možda imam više dodirnih tačaka s nekim ko je meni sličan u Meksiku, pre nego s nekim ko je Srbin.“

Kako se distancirati od jednog završenog dela, jedne završene priče? Da li predstavlja pritisak preći na nešto novo? Ana je priznala da „kad nešto završi – završila je“. Kaže da ne zna da li će joj sledeće delo biti bolje ili lošije od Yugoslava, ali sama činjenica „da ste nekad napisali nešto što je dotaklo mnogo ljudi, meni je dovoljna“, zaključuje autorka. „Ne želim sebi da stvaram pritisak u nečemu što bi trebalo da predstavlja moje polje slobode. Tako bih i želela da ostane.“

Našalila se na svoj račun rekavši da bi u jednom trenutku volela da njeno životno delo bude zbirka („almanah“ – kako je rekla) raznih aforizama – priča iz klaberaja, iz gradskog života. Već 10-ak godina zapisuje ove „isečke“ gradskog života, a za sebe se našalila i rekla da je „klaberski Vuk Karadžić“.

U kontekstu učesnica ovogodišnjeg Krokodil festivala, kazala je da je „činjenica da ima sve više žena koje pišu i da su one jedna drugu podržale! To je važno, jer kada se istinski oduševimo nekom knjigom – predlažemo je dalje. U tom predlaganju je velika pomoć – jer onda to malo društvo, postaje sve veće – i mislim da je solidarnost dovela do toga da imamo scenu sa različitim poetikama i dinamikom koja je, po meni, idealna jer smo različite, a podržavamo se.

Journalist for a day, Danijela Nikolić, Beograd, avgust 2020.