09 Feb Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča prva: Mostovi žena iznad granica
Piše: Dejana Cvetković
Čita: Marija Drndić
Vjosa Dobruna: Mostovi žena iznad granica
„Albanske žene na Kosovu devedesetih godina su bile pod dvostrukom opresijom države i patrijarhata. U vremenu kada je nacionalizam oblikovao svakodnevni život, žene na Kosovu i širom regiona koje nisu priznavale nacionalne podele organizovale su se kako bi pomagale drugim ženama i suprotstavljale se ratu. Time su sebe izlagale riziku da budu proglašene izdajnicama. Pod tadašnjim režimom Albanci su izbačeni iz javnih institucija, a žene su bile primorane da vode decu u paralelne škole i zdravstvene ustanove, organizovane po privatnim kućama i zgradama, često daleko od grada. Život žena na Kosovu tih godina bio je poražavajući“, priseća se Vjosa Dobruna, koja je u tom periodu radila kao dečja neuropsihijatrica.
„U javnoj sferi nisi smela da koristiš albanski jezik, samo srpski. Medicinske sestre su, kada se deca rode, upisivale albanska imena ćirilicom. Rekla sam im da ako je dete srpsko, pišu ćirilicom, a ako je albansko latinicom. Ne sme se brisati nečiji identitet već u prvom mesecu njegovog života. Istakla sam da je to protiv Ustava Jugoslavije. Radila sam do 15. avgusta devedeset prve godine, kada su po mene u 8.20 ujutru došli teško naoružani muškarci da me izbace s posla kao teroristkinju. Pitala sam zašto i od kada policija izbacuje liječnike s posla, bili su besni. Rekla sam im da ću ostati do kraja radnog vremena“, navela je Vjosa.
Svakog dana Vjosa bi se našminkala, obukla haljinu i otišla na posao. Zabranili su joj da se približi zgradi na manje od sto metara. U obrazloženju za otkaz napisali su da se nije pojavljivala na poslu. Zbog povreda koje joj je policija nanela, operisana je dva puta. Oduzeli su joj stan, a sestra i ona su se vratile da žive kod roditelja.
Naredne dve godine počela je da radi u zdravstvenoj ustanovi „Majka Tereza“, u okviru koje je otvorila Centar za zaštitu žena i dece za prevenciju i lečenje. Zajedno sa ženama iz regiona osnovala je četiri centra u bivšoj Jugoslaviji u Pančevu, Zagrebu, Tuzli i Prištini i nazvale su ih „Mostovi žena izvan granica“.
,,Stav društva je tada bio da nije vreme da se bavimo pravima žena dok je ceo narod bio pod represijom. Žene, posebno iz ruralnih sredina nisu bile svesne koja su njihova prava i šta je porodično nasilje. Kada smo im to objasnile i uradile istraživanje, ispostavilo se da je više od polovine doživelo nasilje. Pružale smo podršku i ženama koje su preživele ratno seksualno nasilje. Policija nije htela da se bavi time, nije verovala ženama. Jedine koje su radile sa silovanim ženama, bile smo mi žene i to mali broj nas zbog stigme i raznih presija. Govorile su nam da su seksualno uznemiravane, u prisustvu članova porodice, to je bio obrazac. Ratna strategija da se žensko telo koristi za poniženje”, kaže Vjosa.
Krajem osamdesetih, pre nego što je izbačena s posla, Vjosa je magistrirala u Zagrebu, gde je 1989. godine upoznala mirovne aktivistkinje iz regiona. Na konferencijama koje su organizovale upoznala je Lepu Mlađenović, Stašu Zajović, Radu Borić i Đurđu Knežević.
,,Razgovarale smo o tome šta se dešava na našim teritorijama, zezale smo se i smejele zajedno. Kad su počeli sa mapama po restoranima, mi smo uzele salvetu i lipstikom napravile granice. Nismo shvatile da će rata zaista biti”, kaže Vjosa.
Vjosa navodi da je tokom ratnih tenzija odlazila u Beograd, iako tada nije bilo lako putovati iz Prištine. Učestvovala je na protestima koje su organizovale Žene u crnom protiv tadašnjeg režima.
,,Bile smo idealistične i mislile smo da ćemo preventirati rat. Neću zaboraviti kada su Lepa, Nadežda i još jedna aktivistkinja došle kod mene u Prištinu u vreme kad su mi oduzeli stan i kada sam živela sa roditeljima. Moj tata, koji je beogradski student, imao je običaj da kupi 10 ili 20 litara crnog vina kad god bi neka od nas započela studije. Kada nisam izlazila na ispit, nikada nije pitao ‘zašto’, već bi rekao: ‘Dušo tatina, to tvoje vino postaje antikvitet’. Kada sam diplomirala bile su demonstracije 1991. godine. Kad su cure došle kod mene, tad sam već magistrirala i tata je rekao ‘još imam Vjosino vino’. Tad smo popili to vino, koje je ‘ostarelo’. Mama je bila zabrinuta jer je u zgradi bilo Srba da se ne zapitaju ko su te Srpkinje koje dolaze, ili šta će Albanci reći: ‘Vjosa ima Srbe u kući’”, kaže Vjosa.
Vjosa dodaje da su je prijateljice iz regiona posećivale i kasnije, kada je zbog rata bila u izbeglištvu u Makedoniji, i da to prijateljstvo traje i danas. Kaže da, iako se ponekad ne vide po godinu dana ili duže, uvek oseća bliskost s njima.
„Ne sećam se svega o čemu smo tada pričale, niti svega što smo radile, ali pamtim taj osećaj prihvatanja koji me ispunjava. To mi je pomoglo da ne mislim o Srbima da su svi isti i da su svi protiv mene zato što sam kosovska Albanka. Taj osećaj solidarnosti i brige nikada me nije napustio“, kaže Vjosa.