Biljana Jovanović (1953–1996) bila je književnica, borac za ljudska prava i mirovna aktivistkinja, koja je ostala zapamćena kao jedna od najhrabrijih i najoriginalnijih glasova svoje generacije. Studirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u okviru energične i angažovane kulturne i intelektualne scene koja je izazivala društvene i političke norme.
Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, Biljana je aktivno učestvovala u kampanjama za ljudska prava i slobodu izražavanja. Potpisivala je brojne peticije u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani, protestujući protiv političke represije i zloglasnog člana 133, koji je krivično gonio “misleće delikvente”.
Postala je predsednica prve nevladine organizacije u Jugoslaviji 1984. godine — Odbora za zaštitu čoveka i okoline. Odbacujući podele po naciji i veri, hrabro se suprotstavljala predrasudama, koristeći ironiju, intelektualnu oštrinu i hrabrost u iznošenju sopstvenih stavova.
Njen prvi roman, Pada Avala (1978), odrazio je buntovnički duh mladog Beograda i smatra se jednim od najvažnijih romana u modernoj srpskoj književnosti. Ovaj roman donosi novi žanr — prozu koju pišu žene, i kroz nju autorka govori otvoreno o ženskim iskustvima, seksualnosti i društvenim ulogama, na način koji je bio nov i odvažan za tadašnje vreme. Pada Avala ostaje aktuelan i danas zbog svoje iskrenosti, energičnosti i buntovnog duha mladosti.
Osim romana “Pada Avala” objavila je zbirku poezije Čuvar (1977), roman Psi i ostali (1978), i komad Centralni zatvor (1990).
,,Zvali su u devet ujutro iz Palmotićeve; niko ništa nije video, niko ništa nije znao, cele božije noći Danilo je bio mrtav.” – Psi i ostali
U njenu čast je 2005. godine osnovana nagrada Biljana Jovanović od strane Srpskog književnog društva, koja se dodeljuje autorima čiji rad odražavaju njen duh slobode, kreativnosti i humanosti.