Mirko Kovač bio je ugledni romanopisac, dramaturg i esejista, jedan od najvažnijih i veoma cenjenih glasova u južnoslovenskoj književnosti. Rođen u Crnoj Gori, studirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Ipak napustio je studije pre nego što je diplomirao kako bi objavio svoj prvi roman Gubilište (1962).
Kovač je tokom karijere bio poznat po svom nepokolebljivom umetničkom integritetu. Njegova dela, često kritički nastrojena prema političkim i društvenim sistemima, suočavala su se sa cenzurom i progonima kako u komunističkoj Jugoslaviji, tako i kasnije u Srbiji za vreme Miloševića. Uprkos izazovima, njegovo pisanje je dobijalo velike pohvale kritičara i pronalazilo je put do međunarodne čitalačke publike.
Dobitnik je mnogih prestižnih književnih nagrada, uključujući NIN-ovu nagradu, nagradu Meše Selimovića, nagradu Vladimir Nazor i Kiklopovu nagradu za celokupno književno delo.
„Nisam jedan od pisaca sa ogromnom publikom, ali sam uvek imao verne čitaoce. Ja sam deo kulturnog i intelektualnog života, a ne neko ko se bavi brojevima. Kada me ljudi pitaju za koga pišem, uvek kažem: za književnost. A književnost, morate priznati, jeste jedna od najboljih čarolija.“ — iz intervjua
Među njegovim najistaknutijim delima nalaze se Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Grad u zrcalu (2007) i Vreme koje se udaljava (2013). Kovač je pisao i brojne poznate scenarije i drame, među kojima su Lisice (1969), Pad Italije (1981) i Mali vojnici (1967). Njegove knjige prevedene su na mnoge jezike i nastavljaju da inspirišu čitaoce širom Evrope.