Judita Šalgo bila je književnica, esejistkinja i prevodilac sa mađarskog i engleskog jezika. Rođena je u Novom Sadu u jevrejskoj porodici, što je duboko oblikovalo njen identitet i književni senzibilitet. Tokom Drugog svetskog rata, njeni roditelji su odvedeni u koncentracione logore – otac je stradao, dok je njena majka uspela da se spasi i vrati u Novi Sad.
Do majčinog povratka, o Juditi je brinula mađarska žena koja je postala gotovo druga majka. Teme majčinstva, zamenljivosti matičnih figura i pitanja identiteta postali su centralni motivi u njenom životu i delu.
Nakon rata i povratka majke, Judita je počela da uči srpski jezik, s obzirom da je mađarski bio njen maternji. Diplomirala je na odseku za Opštu književnost i teoriju književnosti u Beogradu, a kasnije je radila kao urednica u Matici srpskoj, iako je na kraju otpuštena, navodno iz političkih razloga.
Njena rani književni rad bio je povezan sa neoavangardnim pokretom koji je nastao u Novom Sadu tokom šezdesetih i sedamdesetih godina kao odgovor na jugoslovenski modernizam. Taj pokret odlikovao se eksperimentisanjem, prvenstveno u jeziku. Kasnije, Šalgo je prešla na roman i postmodernističku poetiku, stvarajući svoje najzapaženije delo, roman Put u Birobidžan. Iako nikada nije sebe izričito smatrala feministkinjom, često je u svom pisanju istraživala ženska iskustva i perspektive.
Neka od njenih najpoznatijih dela su 67 minuta naglas (1980), Život na stolu (1986), Da li postoji život? (priče, 1995), i nedovršeni roman Kraj puta (2004), nastavak Puta u Birobidžan.
Godine 1998. dobila je Nagradu za životno delo od Društva pisaca Vojvodine.