06 Sep nacionalizam, ksenofobija i rasizam su mehanizmi koji osiguravaju dominaciju vladajućih elita – krokodilov intervju sa katarinom peović
Život je obično komplikovaniji od toga da li pripadamo levo ili levije. Nijedno opredeljenje samo po sebi ne rešava probleme. No, glede dešavanja: globalno, desnica jača, a osnovna ljudska prava se prodaju kao komunistička propaganda u mnogim zemljama ogrezlim u kasnom kapitalizmu. Tako da trenutno mora da se postavi pitanje očuvanja zdravog razuma, dok se solidarnost stavlja na najteži ispit do sada. O radnicima, levici, Srbiji, Hrvatskoj (kao i o svemu ostalom), pričali smo sa učesnicom Beogradske debate o Evropi Katarinom Peović.
- Ovih dana je prilično aktuelna priča o policijskoj brutalnosti širom planete. Mislite li da to ima veze sa načinom na koji je policija obučavana ili je to posledica ucena korumpirane vlasti? Šta je ono što bi moglo da promeni to?
„Represivni aparati države u zapadnim demokracijama su već kroz čitavo 20. stoljeće bili tek pomoćni elementi ideoloških aparata države koji su osiguravali konsenzus oko temeljnog načina reprodukcije nejednakosti. Kada taj konsenzus izostaje – represivni aparati – vojska i policija – ponovno jačaju i preuzimaju na sebe ulogu osiguravanja političke i ekonomske premoći elita. Korupcija je vrlo sklizak termin jer ona podrazumijeva da se unutar postojećih legalističkih okvira zbiva nešto nedopušteno – to vrlo često nije slučaj, sve je „po zakonu”, a nejednakost i nepravda su strukturalno i sistemski prisutni. Promjena mora doći „odozdo”, široke narodne mase moraju prepoznati svoje interese i boriti se za njih.“
- U moru različitih teorija zavere, obično se sve svede na ksenofobiju i rasizam. Zbog čega se izmišljaju dogadjaji koji potpiruju rasnu i religijsku mržnju među ljudima?
„Nacionalizam, ksenofobija i rasizam su mehanizmi koji osiguravaju dominaciju vladajućih elita. Vladajući više, najčešće i uglavnom, ne trebaju batinati po ulicama – već proizvode razdor između potčinjenih. Najbolje se takav razdor stvara na svjetonazorskim pitanjima koja zaobilaze ekonomsko uzroke. Ekonomsko razumijevanje podređenosti radničke klase intenzivno se pokušava potisnuti i zamijeniti mitovima o rasnoj, nacionalnoj i rodnoj razlici.“
- Distopijska realnost u medijima je najčešće prikazivana kao lepa priča o humanosti i solidarnosti. Gde je tačno ta granica koja bi naterala većinu na temeljitu sistemsku promenu? Šta je to što će naterati ljude da prestanu da obavljaju ulogu države?
„Prije svega treba reći da lažna „ljevica” snosi dio krivnje za potiskivanje klasnog pitanja, jer su se oni koji su se nazivali ljevicom odbili baviti tumačenjem ekonomskih uvjeta materijalne deprivacije društvene većine. Ljevica mora biti antikapitalistička jer je temelj obespravljenosti kapitalizam, način proizvodnje koji počiva na eksploataciji. On se pojavljuje u raznim oblicima, nije jednak na periferiji kapitalizma kao u njegovom bogatom centru – no načela koja dovode do nejednakosti između klasa, kao i između globalnog Sjevera i globalnog Juga, u ekonomskom smislu, su uvijek jednaka. Kapital se nastoji oploditi i to čini na uštrb prirode i ljudi, dva osnovna izvora vrijednosti. Ako navodna „ljevica” ne obraća pažnju na materijalne uvjete deprivacije većine – onda ta većina nema interesa vjerovati toj ljevici. Ako hrvatski ljevičari ne misle da je bitno podržati radnike Rafinerije Sisak u trenutku kada 250 ljudi dobiva otkaz – onda ti ljudi nemaju motiva toj ljevici vjerovati.“
- Zbog čega se narod plaši levice? Ima li to veze sa krajnje desničarskom propagandom devedesetih?
„Iskustvo nejednakosti u realpostojećim socijalizmima veliki je uzrok nepovjerenja širokih društvenih masa osobito onih koji ga se još sjećaju. No te nejednakosti su istovremeno neusporedive s onim što danas živimo, stoga je mnogima jednako tako važno da se ne romantizira jugoslavenski socijalizam, ali da se realno sagledaju razlike ovih dvaju sustava i izvuku neke pouke. Desničarska propaganda je naravno također učinila svoje, no njezina objašnjenja protiv „jugozomboida” sve su neuvjerljivija.“
- Šta će naterati većinu da jednog dana izabere levu opciju na izborima? Ima li naznaka da smo blizu toga?
„Nije stvar u tome da se neka lijeva opcija izabere koliko da se dođe do širokog konsenzusa da je potrebno demokratski odlučivati što proizvodimo, kako i za koga – da se privredna djelatnost odvija u korist društvene većine. Izbori su samo jedan dio političke borbe. No svakako je u Sloveniji stranka Levica na dobrom putu da tako nešto postigne. U našem slučaju kao koalicija nekoliko stranaka napravili smo dobar rezultat na parlamentarnim izborima, sada ostaje veliki zadatak da kao koalicija ne pristanemo na „esdepeizaciju” – populizam koji je društvenoj većini godinama obećavao da je moguće pomiriti rad i kapital, da se može instalirati neki oblik „kapitalizma s ljudskim licem”, da je samo potrebno malo odgovornije poduzetništvo, pa će i radniku i „poslodavcu” biti jednako dobro.
Takve su političke opcije uvijek bile osuđene na poraz i pri tome ne mislim na elektoralni poraz, već politički poraz – jednostavno nisu uspjele bilo šta promijeniti. Primjer Grčke Syrize je paradigmatski – obećanje da se može ostati u eurozoni, zadržati euro i istovremeno prestati s mjerama štednje. Takva oksimoronska obećanja je davala ljevica u Grčkoj i u Španjolskoj. Djelomično i zato jer su bila „umjerena”, pa su mogla zagrabiti u širi krug birača. No kada su jednom dobili priliku za mijenjanje stvari, ta su se nerealna obećanja pokazala kao nepremostiv problem.“
- Može li se povući paralela između vlasti u Srbiji i Hrvatskoj?
„Iako vlast u Hrvatskoj djeluje „umivenije”, na razini ekonomski politika koje provode, a koje najviše imaju utjecaja na društvenu većinu, oni su u potpunosti jednaki. Bez obzira jesmo li u EU ili čekamo da uđemo u EU naše elite provode što im je naređeno – uvode neoliberalne mjere liberalizacije, fleksibilizacije rada i deregulacije koja državu izuzima iz bilo kakvog socio-ekonomskog ugovora između kapitala i rada. Primjerice, Plenković će govoriti da će se boriti za Inu i Rafineriju Sisak, da nema zebnje za radna mjesta – sve do trenutka gašenja jednog po jednog pogona u domaćim rafinerijama i otpuštanja radnika – tada će reći da su mu ruke vezane – da država nije vlasnik Ine i da se stoga ne može miješati u „autonomne” odluke te kompanije.“
- Za kraj, postoji li u Srbiji verzija Radničke fronte? Postoji li nešto što bi pomoglo formiranju jake leve opcije ovde?
„Nadam se da će se u Srbiji ljevica uskoro pokrenuti jer ono što vidim su univerzalni problemi ljevice u našoj regiji – dosta je s jedne strane sektašenja, zabijanja u rasprave koje nisu od životne važnosti za društvenu većinu. S druge strane im se kao konkurencija javljaju „privlačni” centristički upakirani blago socijalno osjetljivi pokreti i platforme koje odustaju od bilo kakve stvarne promjene u samom početku. Optimizam se javlja oko pravih i beskompromisnih ljevičara koji štite ljude od deložacija i koji su spremni na prave promjene u korist društvene većine – nadam se da će se oni organizacijski ujediniti i ohrabriti za izlazak na izbore.“
Journalist for a day, Aleksandar Ćatić, avgust 2020.