Džoan Didion: Nepokolebljiv pogled
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
21232
post-template-default,single,single-post,postid-21232,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

Džoan Didion: Nepokolebljiv pogled

Džoan Didion: Nepokolebljiv pogled

U sećanje na nedavno preminulu spisateljicu i esejistkinju, Džoan Didion, delimo sa vama tekst Lynn Steger Strong pod nazivom Nepokolebljiv pogled. U KROKODILovom Centru možete probati i boršč Džoan Didion inspirisan njenim receptom, koji smo uvrstili u naš meni u njenu čast.

Kul je reč kojom je najčešće opisuju: koka-kola i cigarete svakog jutra, triko i pisaća mašina, škotski viski i marama. Kalifornija. Pisanje scenarija da bi zaradila za život, „sastavljanje beležaka za reditelje“, njeni kratki, škrti dopisi sa Juga i Zapada. Ali reč kul takođe sugeriše odsustvo snažnih osećanja, što nije bio njen slučaj, naprotiv.

Postoji ideja da pišemo da bismo stvarima dali smisao i oblik, ali jedno od zapanjujućih dostignuća Džoan Didion je to što se držala dalje od ove pretpostavke. Da li je petogodišnjakinja s belim karminom i na LSD-u u naselju Heit-Ašberi (Haight-Ashbury) u San Francisku koju Didion opisuje u zbirci eseja „Teturanje ka Vitlejemu“ (Slouching Towards Bethlehem) dobro? Da li je trebalo da je povede kući ili da pozove nekoga? Kako shvatiti pogoršanje njenog mentalnog zdravlja koje je opisano kroz izveštaje njenog psihijatra u drugoj zbirci eseja „Beli album“ (The White Album). Koliko je zapravo bila bolesna? A u kojoj meri je to bio samo svet koji neumoljivo nadire? Naravno, ono što nam taj esej pokazuje jeste da na takva pitanja nije moguće dati odgovor; ona čak nisu ni naročito interesantna.

Zašto je ova žena tako tužna? žalili su se neki kritičari, ali ako provedete makar i malo vremena u svetu koji je Džoan Didion, koja je preminula 23. decembra u 87. godini, promatrala, nametnuće vam se pitanje: Zašto i oni nisu bili? A ta je tužna žena nastavljala da piše i kroz smrt svog muža – „Život se promeni u trenutku“ – a potom i ćerke, koja je preminula u 39. godini, 20 meseci kasnije.

„Pričamo sebi priče kako bismo preživeli.“ Kad god čujem taj citat postanem razdražljiva i odbrambeno nastrojena. Ceo taj esej govori o tome kako u različitim trenucima u životu većine pisaca jezik deluje nepouzdano i beskorisno; priče previše smisleno i koherentno da bi imale ikakve veze sa životom koji pokušavamo da održimo. Čak i reči počnu da deluju previše tupo, toliko manje efektno od onoga čemu smo se možda nadali.

Ali Džoan Didion je znala sve ovo. Učila nas je tome, oblikovala i preoblikovala zapažanja i iskustva dok nismo shvatili. Sukobila je sve protivrečnosti izgrađene tuđim pričama, uniženim i oštećenim previše sirovim i nejasnim jezikom, i pomogla nam da sve to vidimo izoštrenije, s razdirućom snagom koja proizilazi iz toga što nikad nije pokušavala bilo čemu da da smisao.

Napisala: Lynn Steger Strong