O ulozi naučne fantastike u feminizmu i borbi za ljudska prava – intervju sa spisateljicom Asjom Bakić
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
22762
post-template-default,single,single-post,postid-22762,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

O ulozi naučne fantastike u feminizmu i borbi za ljudska prava – intervju sa spisateljicom Asjom Bakić

O ulozi naučne fantastike u feminizmu i borbi za ljudska prava – intervju sa spisateljicom Asjom Bakić

Na Jutjubu sam naišla na jedan tvoj intervju s komentarom od pre 12 godina: “Pozdrav Asja, objasni mi zašto si feministica, nije mi jasno kako se uopšte stvori taj životni san”. Jako malo ljudi zna šta feminizam zapravo znači, iako je toliko vremena prošlo. Ti si književna autorka, ali i glasna feministkinja. 

Ljudi imaju užasne predrasude prema feminizmu. Kada sam bila mlađa i ljudima govorila da sam feministkinja, oni su mi odgovarali: “Asja ti si tako pametna, zašto bi ti bila feministkinja? Nema potrebe, to je za glupe žene.” Ljudi ne znaju što je feminizam, oni misle da su feministkinje indoktrinirane žene koje pale grudnjake, koje mrze muškarce. Feminizam je emancipacija i muškaraca i žena. Muškarac, na primjer, ne mora sam snositi financijski teret uzdržavanja obitelji, kad već govorimo o klasičnim podjelama, niti žena mora biti ta koja će sedeti kući i čuvati dijete dok muškarac ide na posao. Feminizam je za sve.
Isto tako, ljudi su mi često govorili da neću znati što je ljubav dok ne rodim dijete, iako sam oduvijek znala da neću biti majka. Ljudi onda sumnjičavo pitaju kakav je to brak bez djece, a zaborave se pitati što je s parovima koji ne mogu imati potomke. Oduzimaju im pravo da budu porodica. Majčinstvo je veliki kamen spoticanja. Sve se te uobičajene porodične teme tiču feminizma. On je slojevit i kompleksan, kao i život uostalom. Treba izbjegavati ljude koji ga banaliziraju.

O predrasudama i mržnji ne samo prema ženama već i prema drugim manjinskim grupama, uključujući i LGBT+ zajednicu.

Kada promatramo položaj LGBTQ+ zajednice u Hrvatskoj, situacija je mnogo bolja nego u Srbiji: imamo Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola; Ustavni sud je donio odluku da se omogući gej paru da posvoji dijete, iako se to odnosi na jedan specifičan slučaj. U Srbiji je politička situacija drugačija. Ne sviđa mi se to što je transfobija pustila korijenje među feministkinjama koje godinama znam. Nekada su te feministkinje bile super žene, ne znam što im se desilo. Scena se radikalizovala u pogrešnom smjeru. Napravila je korak unazad i sad afirmira profašističku politiku isključivanja. Nije mi jasno kako netko inače samosvjestan pristane da posvoji jezik mržnje. Ljudi pate od daluzija da ih neka marginalna skupina ugrožava. Kako te točno ugrožava? Pogledaj malo bolje i vidjet ćeš tko te stvarno ugrožava, tko ti onemogućava da riješiš stambeno pitanje, da imaš zdravstveno osiguranje, pristojan život.

Kada govorimo o sistemu vrednosti, trenutno se u svetu dešava da neka već osvojena prava, kakvo je pravo na abortus, u pojedinim delovima planete moramo ponovo da osvajamo. 

Želim biti optimistična. Nikada neću pristati na zabranu abortusa, iako je istina da zakoni postaju sve restriktivniji. S druge strane, moramo razumjeti zašto se to događa. Bila sam na razmeni studenata u Poljskoj 2005. godine i već tada mi je tamo bilo neugodno. Imali su mise na otvorenom, poljske zastave su se vijorile na svakoj kući. Zabranili su gej paradu. Bilo mi je jasno da tamo nešto nije u redu, ali ljudi nisu reagirali i evo kakav je rezultat danas. Poljaci uopće nemaju ljevicu: sramota je reći da si komunist. Mi se sad moramo iz petnih žila boriti da ne dođemo u situaciju da nam politički spektar izgleda tako da je desni centar „lijeva opcija“.
Desničari su svugdje veliki populisti. Govore o temama koje nas brinu. Igraju vrlo prljavu igru i podilaze najnižim nagonima, produbljujući podjele među ljudima. Ne može se mali broj ljudi i entuzijasta boriti protiv takve, novčano podmazane političke mašinerije i propagande.
Podilaženje onome što desničari i konzervativci kažu na drugim mjestima, dovodi do toga da se kasnije donose zakoni koji uskraćuju ženama osnovna ljudska prava, zakoni koji im ne dozvoljavaju da same odlučuju o svom tijelu.
Ljudi koji ne raspolažu pravim informacijama ne mogu organizirati svoj život; jednostavno ne znaju šta se događa. Mlade moramo naučiti da se sučele s propagandom na pravi način i da je razumiju, da uvide što im se to podmeće kao „vitalni nacionalni interes“. Desničarska propaganda banalizuje svakodnevicu. Moramo se boriti protiv toga, ne samo kad je abortus u pitanju.

Jedan deo tvog feminističkog delovanja pripada i glasnom zagovaranju pornografije kroz perspektivu ženskih prava. 

Pornografija je također sastavni dio kulture. Ona postoji vjekovima: stalno je u kulturi, u književnosti, na televiziji i zato se moramo riješiti moraliziranja koje nam ne dopušta da se njome dubinski bavimo. Ljudi prave razliku između erotike i pornografije, da im bude lakše, ali po meni je i ta podjela lažna. Sav je taj eksplicitni sadržaj kojeg se gnušamo u suštini pornografski jer ima vrlo jasnu ulogu – da nas uzbudi. Kada se riješimo moralizatorskog stava da je uzbuđenje nešto grozno, tek onda možemo proučavati pornografiju trezveno, kao bilo koji drugi dio popularne kulture. 
Činjenica je da mejnstrim pornografiju mahom snimaju muškarci za muškarce te da se većina žena u njoj ne prepoznaje, ali svejedno želim afirmirati pornografiju jer ona pripada i ženama. Sve vrijeme govorimo da su žene ambivalentne, pa čak i indiferentne prema seksu, prema bilo kojem sadržaju koji može biti pornografski. To je posljedica mizoginije. Predrasuda je da su žene pasivne, da im se seks „događa“, da su samo objekt muške želje, a da su muškarci ti koji su proaktivni i snimaju filmove zato što znaju što žele. Žene također konzumiraju pornografiju, ali drugačije upakovanu, najčešće napisanu. One također znaju što žele. Treba se pitanju pornografije ozbiljnije posvetiti; razgovarati o uzbuđenju jer se drugačije nikad nećemo riješiti ženomrzačkih predrasuda o frigidnosti i histeriji.

Šta takva mišljenja znače za ženu koja konzumira pornografske sadržaje i one koje se time bave?

Prikazivanje muškaraca kao „prirodno“ dominantnih je muški PR, a ne stvarnost. Ista propaganda ženama poručuje da treba da trpe. Ne moraju žene ništa da trpe. Zato treba rušiti stigme i dokinuti gnušanja žena nad pornografijom. Žene koje se pornografijom bave po meni su radnice u kulturi koje se bave snimanjem pornografskih sadržaja. Ako glumicu tretiramo kao radnicu koja nešto radi za novac, onda se gubi korelacija između njezinog karaktera i posla kojim se bavi: porno glumica ne snima filmove zato što je „takva osoba“, već zato što tim snimkama hrani sebe i svoju obitelj. Uostalom, glumice zarađuju više od mene. Tko je tu zapravo potlačen?
O porno glumicama treba razmišljati kao o radnicama koje se trebaju sindikalizovati, kojima treba obezbijediti zdravstveno osiguranje. Ne kažem da će sve odmah biti bolje, ali to je prvi korak koji moramo napraviti.

foto: Alex Dmitrović

Kako je društvo konzervativno, tako su konzervativni i fakulteti, što se posebno odnosi na Filološki fakultet i katedre za srbistiku koje ne prepoznaju dela feministkinja u našoj kulturi.

To najviše ima veze s kanonizacijom književnih djela. Ako govorimo o beletristici i klasicima, njih su oduvijek pisali muškarci, dok je žanrovska (posebno ljubavna) književnost bila užasno potcenjena baš zato što su je pisale žene. Meni se desilo par puta da mi kažu “pa ti uopće ne pišeš kao žena”, i to bi nekima trebao biti kompliment, ali zapravo je užasna uvreda. Što znači pisati kao žena? Po meni je ta podjela na visoku i popularnu književnost lažna, jer je to podjela na ono što pišu muškarci i ono što pišu žene. Trebalo bi temeljito reformirati nastavu književnosti, propitati koja se djela čitaju i zašto, koja su prepoznata, a koja nisu. Čovjek na studiju književnosti ima osjećaj da žene uopće ne pišu jer da pišu bile bi jednako zastupljene, ali to nije tako. Žene oduvijek pišu i čitaju, ali nemaju pristup kanonu, a mnogi „eksperti“ i dalje smatraju da je jedino književni kanon relevantan.

Tvoja prva knjiga nosi naziv „Može i kaktus samo neka bode”. Od tada si napisala još nekoliko knjiga. Kako si se osećala kada je tvoja prva knjiga objavljena i da li je osećaj i dalje isti?

Nisam osoba koja se lako oduševljava. Nakon pisanja osjeća se neka vrsta olakšanja, ali samo kad pričamo o poeziji. S pričama je malo teže jer treba uložiti više vremena. S prozom osjećaš olakšanje kad bude gotova, ali dok ti sto puta pročitaš tekst, ispraviš pogreške i daš drugim ljudima da to pročitaju, više ga ne doživljavaš na isti način. Uzbuđena sam dok pišem, ali kasnije sam dosta distancirana od svega.

Čime se vodiš kada u svojim delima biraš likove?

Najčešće krećem od čudnih imena. Kad čujem netko zanimljivo ime odmah krenem s razvijanjem priče. Bila sam tako na jednom druženju i netko je rekao da se prijateljima rodio sin: Lev Soldo. To mi je bio dobar materijal za priču. Uglavnom krećem od imena, ali nekada i situacija može biti ključna za razvijanje likova, neki bizaran događaj. Tad mi je ime sekundarno.

Kada prikazuješ likove često koristiš humor. Koja je svrha humora u književnosti? 

Humor je ključan, pogotovo kad se bavim teškim temama. Kad pišeš nešto što ima elemente distopije a sve je napisano u istom tonu, bez humora, čitanje vrlo brzo postane zamorno, čak i kad se radi o nekom kraćem tekstu. Tekst djeluje životnije i zanimljivije ako sadrži elemente tragikomedije. Crni humor je najbolji način da se baviš teškim temama. Njime opustiš tekst i pomogneš čitatelju da se lakše snađe u priči.

Čini mi se da je teško prilagoditi se humoru različitih ljudi.

Ne volim kalkulisati tko je idealan čitatelj/čitateljka mog teksta. Imam svoje književne opsesije i pišem tekst onako kako najbolje znam. Kako će ljudi moje pisanje doživjeti, to više nije moja stvar.

Koliko je doživljaj humora različit među tvojom publikom, publikom koja pripada drugačijoj državi, kulturi, tradiciji?

Mislila sam da je razlika veća nego što doista jeste. Na jednom gostovanju u Švedskoj, prije nekoliko godina, čitala sam svoju poeziju na engleskom i ljudi su se smijali, ništa se nije izgubilo u prijevodu. Mislim da ljudi generalno imaju sličan smisao za humor. To podudaranje nekad iznenadi, jer uvjereni smo da je način na koji Balkan doživljava humor sprecifičan samo za nas, ali nije. Kada je u Americi izašlo izdanje „Marsa“ ljudi su reagirali na potpuno isti način, smijali su se na iste detalje. Mislila sam da će prva priča, koja je smještena u Crnoj Gori i u kojoj spominjem Njegoša, loše proći kod Amerikanaca, ali pogriješila sam. Postoje nijanse, ali mi doista preuveličavamo kulturne razlike kojih često i nema.

„Mars“ i „Sladostrašće“ se prepliću žanrovski – koristiš naučnu fantastiku. Kratke priče i naučna fantastika postaju sve popularnije forme za  govor o položaju žena i feminizmu.

Uopće nisam bila svjesna da ću pisati nešto što ima elemente znanstvene fantastike. Nikada nisam čitala znanstvenu fantastiku, osim u stripu. Uglavnom sam gutala beletristiku i ono što nazivamo visokom književnošću. Kad sam krenula s pisanjem, iznenadilo me s kakvom mi se lakoćom desio upliv žanrovskih elemenata u priče. Tekst uvijek nađe svoju formu. Spekulativni jezik mi je odgovarao u tom trenutku: mislim da elementi distopije koje provlačim koz svoju prozu dobro idu uz feminizam. Puno govore o položaju žena.

Kada govoriš o smrti u svojoj knjizi „Mars“, govoriš o borbi jednog protiv svih. Da li se tako osećaš i u životu i kako se to preliva na tvoja dela i odnose s ljudima?

Iz Bosne sam odselila u Hrvatsku gdje je kulturni milje ponešto drugačiji: u RH gotovo da nema polemike i ako si malo oštrija, ta se oštrina odmah doživljava kao ad hominem napad. Godinama se osjećam izolirano baš zato što nemam dlake na jeziku, ali borba o kojoj u „Marsu“ pišem nije autobiografska „sama protiv svih“ priča, već borba svih nas autorica koje smo ostavljene na cjedilu. Na umu sam imala prije svega financijske zavrzlame u pozadini našeg posla i načine na koji nas svi izrabljuju. Svi dobijaju pare – grafički dizajneri, izdavači, a autori teksta budu jako loše ili nikako plaćeni. Mi dođemo kao neka vrsta primarne sirovine na kojoj svi drugi zarade. Nitko zapravo ne cijeni pisanje. Ljudi misle da svi mogu pisati, a ne shvataju da je to užasno težak posao. To je doduše samo jedna vrsta borbe koje sam se u knjigama dotaknula.

Na twitter nalogu si napisala “da bogati ne moraju kuvati jer jebu sirotinju koja radi sve”. Kako smatraš da će kapitalizam dalje uticati na razvoj budućnosti i kakve će posledice biti po one koji su u društvu najmanje zastupljeni?

Ako gledamo distopijski, mi smo već dotakli dno. Vidimo, na primjer, da cijene stanova rastu. Ljudi su masovno u pandemiji ostajali bez posla. Bogati kupuju prazne stanove, renoviraju ih i izdaju turistima: mijenjaju plan grada. One nekretnine koje možemo da iznajmimo, preskupe su u odnosu na ono koliko doista vrijede. 
Siromaštvo nas zaglupljuje: ako nemaš što da jedeš onda nemaš energije ni da razmišljaš. Živimo od danas do sutra, od plaće do plaće. Te probleme ne možemo riješiti sami, oni su posao države, a ta je država nažalost u rukama bogataša i kriminalaca. 

Kraj

—————————————————————————————————————————

Asja Bakić rođena je u Tuzli, gde je završila studije bosanskog jezika i književnosti. Autorka je knjige poezije „Može i kaktus, samo neka bode“ (2009), zbirki kratkih priča „Mars“ (2015) i „Sladostrašće“ (2020), i knjige eseja „Dođi, sjest ću ti na lice“ (2020). 2017. godine izabrana je za jedan od deset novih književnih glasova Evrope. Njena zbirka pesama „Može i kaktus, samo neka bode“ ušla je u najuži izbor za nagradu „Kiklop“ za najbolji prvenac godine. Zbirka priča „Mars“ objavljena je 2019. u SAD-u, u izdavačkoj kući „Feminist Press“ iz Njujorka, a „Publishers Weekly“ uvrstio ju je na godišnju listu najboljih proznih naslova objavljenih na engleskom jeziku.
Uz pisanje, bavi se i književnim prevođenjem. Ove godine gostovala je na Krokodilu, a sa njom sam razgovarala o naučnoj fantastici, feminizmu i menjanju sveta.

Autorka teksta je Anđela Davić, KROKODILova novinarka na dan.
Projekat Novinar na dan – Novinari protiv rasizma se realizuje kao deo projekta Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira Evropska unija.