„Nismo stranci, čak i ako danas živimo podeljeni u nekoliko različitih država“
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
25245
post-template-default,single,single-post,postid-25245,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

„Nismo stranci, čak i ako danas živimo podeljeni u nekoliko različitih država“

„Nismo stranci, čak i ako danas živimo podeljeni u nekoliko različitih država“





Razgovor sa rediteljem čitalačke predstave "Urotnici" Borisom Liješevićem i glumcem Svetozarom Cvetkovićem.
Posle raspada zemlje, u tekstu se kaže da ipak nismo stranci. Imamo zajedničko kulturno nasleđe i zajedničke pisce, a pisci predstavljaju našu domovinu. Književnosti nisu potrebni pasoši, jer nema granica. To je nešto što ne dopušta podelu.

Kultura kiča koja je u osnovi fašizma. Privlači gomilu. Gomila privlači populizam, populizam poziva na nacionalizam, a to ide ruku pod ruku sa mržnjom, agresijom i fašizmom – kratak je odgovor na pitanje kako se fašizam „dešava“. To je samo jedan od brojnih dijaloga pisaca i intelektualaca koji u tekstu Igora Štiksa i Vladimira Arsenijevića pod naslovom Urotnici traže odgovor na pitanja da li su uspon nacionalizama i krvavi raspad Jugoslavije bili neizbežni.

Razgovor se vodi između pisaca koji su živeli u različitim istorijskim periodima zajedničke zemlje. „Reč je o zaveri pisaca koji teže boljoj budućnosti“, kaže prodorni reditelj Boris Liješević, koji je režirao specijalnu čitalačku predstavu "Urotnici". Nastala je na osnovu šireg spektra tekstova objavljenih u programu Zajednička čitaonica u okviru udruženja KROKODIL iz Beograda. Reč je o tekstovima intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije, koji su nekada svi pisali na jednom jeziku, koji danas ima četiri verzije, objašnjavaju kreatori. „Veze koje nas povezuju i koje proizilaze ne samo iz zajedničkog „društvenog vlasništva“ jezika, već i iz veličanstvenog književnog nasleđa, mnogo su jače od razornih sila koje su nanele više nedaća nego što se može zamisliti u proteklim decenijama. Pored zavera za drugačiju, bolju budućnost, ovo zlo je centralna tema 'Urotnika'. Tako je i ljubljanska publika slušala Urotnike, koji su gostovali i u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu.


Gospodine Liješeviću, zašto i kako su nastali "Urotnici"? Zašto ste odabrali ovu temu?
Ovaj tekst je veoma poseban zbog junaka koji se u njemu pojavljuju. Naime Bogdan Bogdanović, Miroslav Krleža, Daša Drndić, Svetlana Slapšak, Borka Pavićević, Mirko Kovač, Semezdin Mehmedinović, Danilo Kiš, Aleksandar Hemon. Posle raspada zemlje, u tekstu se kaže da ipak nismo stranci. Imamo zajedničko kulturno nasleđe i zajedničke pisce, a pisci predstavljaju našu domovinu. Književnosti nisu potrebni pasoši. Književnost nema granica. To je nešto što ne priznaje podele i iznuđene granice. To je zavera pisaca koji teže boljoj budućnosti.

Da li su "Urotnici" paradigma odgovornosti intelektualaca za ono što nisu učinili da spreče ratove u bivšoj Jugoslaviji? Zato što nisu bili glasni ili zato što ih je ućutkao nacionalizam koji je u tom periodu postao dominantan?
Verovatno jeste. Ovo je verovatno paradigma pisaca pre rata, ali nije samo to. Verovatno se to odnosi i na poziciju savremenih pisaca, nas. Još uvek imamo zajednički jezik, kulturno nasleđe, književno nasleđe.
Zajednički su nam i pisci koji su preci svih nas koji se na bilo koji način bavimo književnošću. Imamo zajedničke pretke na teritoriji bivše države. Režirali ste mnoge društveno angažovane predstave.

Zašto su vam takve teme privlačne?
Bavim se svojim životom u pozorištu. Moj život je deo zajedničkog sećanja, slika koje svi čuvamo u sećanju, raspada zemlje, raznih tranzicija koje već godinama doživljavamo. Mislim da to nije nešto... Nije društveno angažovan tekst. Bavimo se vremenom i prostorom u kome živimo.

Režirali ste predstavu Čitalac prema čuvenom romanu Bernharda Šlinka. Zašto je tema Drugog svetskog rata i danas zanimljiva?
Šta je nepravda? Postoji li kolektivna odgovornost? Da li društvena odgovornost ili krivica uopšte postoje? Ovo je centralno pitanje romana. Generacija koja je učestvovala u ratu morala je da preživi i da se pomiri sa tim. Sledeća generacija, sinovi, imali su pokvarene zube. Prema Bibliji: „Očevi su jeli kiselo grožđe, a deci su zubi na ivici“.

Režirali ste predstavu Elijahova stolica koja govori o opsadi Sarajeva. Kako reditelj koji dolazi iz Crne Gore i radi u Srbiji, režira takvu predstavu u Sarajevu?
To je bilo pre 13 godina. Kada sam imao 16 godina, moj prijatelj iz Budve i ja smo otišli ​​na koncert U2 u Budimpešti. Bilo je to 1992. godine kada su bili na turneji Zoo TV. U Sarajevu je izbio rat. Kada smo došli na koncert, nismo znali ništa o tome. Usred koncerta, Bono Vok, ovo je vjerovatno bio dio nastupa, nazvao je nekoga u Sarajevu telefonom i razgovarao s njim. Tada sam možda prvi put čuo za rat. Mislio sam da je čudno. Znao sam da se nešto sprema. Međutim, nismo dobijali prave informacije i obaveštenja. U tim godinama nisam obraćao mnogo pažnje na takve stvari. To su bili čudni putevi. Kako da se nosim sa ovim? Čudno je kao i kako sam saznao za rat.

Da li su teme suočavanja sa ratnom prošlošću i nacionalizmom opasne? Ili postajemo demokratskiji i zreliji? Da li postajemo zreli za takvo snalaženje posle 30 godina zbog vremenske distance?
Mislim da... Ove teme nisu opasne i još uvek nismo zreliji. Mislim da se u međuvremenu ništa nije promenilo. Po mom mišljenju, danas nema opasnijih tema. Zapali smo u neku vrstu konformizma, ravnodušnosti. Teško je uzbuditi ljude i motivisati ih. Teško ih je zagrejati. Ne znam da li su ljudi sazreli. Pre bih rekao da je bilo ukočenosti.

Dolazite iz Budve, radite u Novom Sadu i Beogradu. Kako prelazite iz sredine u okruženje i kako im se prilagođavate?
Radim gde god me pozovu, kao i svaki reditelj. Radim u Beogradu, Novom Sadu, Somboru, Crnoj Gori, Sarajevu i Severnoj Makedoniji. Radio sam i u Hrvatskoj. Kako da se prilagodim? Juče sam se zapitao koliko ću još moći ovako da putujem, ostavim porodicu, vratim se i vozim. Verovatno ću morati polako da počnem da radim, posebno u gradovima koji su mi blizu.

Pre deset godina režirali ste Euripidovu Alkestidu, koja govori o smrti, u ljubljanskoj Drami. Ovo je još jedna teška tema. Da li volite teške teme ili vas ove teme pronalaze? Ima li ovde prostora za optimizam?
Euripidova specijalnost bile su tragedije sa srećnim završetkom. Naravno, prostora za optimizam ima dosta. Kako biste objasnili? Bez obzira na temu, to što ljudi dolaze u pozorište, bez obzira na temu, već je optimistično. Sama činjenica da ljudi učestvuju u nekom javnom, pozorišnom događaju, sam dolazak u pozorište je za mene optimizam.

Gospodine Cvetkoviću, o čemu govore Danilo Kiš, Mirko Kovač, Svetlana Slapšak i ostali intelektualci koje citirate u predstavi?
Daju nam sve odgovore koji nisu pali na plodno tlo u svetu u kome živimo, u svetu koji zovemo Balkan ili deo srednje Evrope. Odgovori koji bi se mogli uhvatiti. Kao i oni, osećam se u manjini. Demokratija nije sistem u kojem vlada manjina, u demokratiji vlada većina. Siguran sam da je ovde pogrešno shvaćeno. Upravo iz tog razloga ono je naše narode dovelo do tragičnih sukoba i rata, zbog čega se država raspala. Možda smo živeli u balonu u Jugoslaviji. Za razliku od novih generacija, ja sam srećan što sam živeo u zemlji sa crvenim pasošem koji je prihvaćen širom sveta. Svuda su nas cenili. Bilo je drugačije za one sa druge strane gvozdene zavese. Bili smo privilegovani.


Da li su "Urotnici" paradigma intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije koji nisu uspeli da spreče rat na teritoriji bivše države? Da li su mogli biti glasniji ili su ih ućutkali nacionalisti koji su bili deo struje koja je podržavala politiku?
Odgovor je dvojak. Ako govorimo o intelektualcima koje dvojica autora opisuju i stavljaju reči u usta Urotnicima, moram reći da su učinili sve da skrenu pažnju na ono što će se dogoditi. U tekstu se ne kaže šta su ti ljudi zaista govorili. Na Jutjubu je poznat snimak kada su prekinuli nastup pozorišta iz Tuzle koje je gostovalo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu sa predstavom Sveti Sava. Grupa okupljena oko srpskih radikala i Šešlje prekinula je nastup jer su navodno vređali lik Svetog Save. I to u pozorišnoj predstavi! Borka Pavićević ustaje i kaže: „Vi ćete odgovarati za koncentracione logore." Kad sam to čuo, nisam ni obraćao pažnju. Kasnije se to dogodilo... Bilo je to zastrašujuće predviđanje.

Imali ste dobrog prijatelja u Sloveniji, pokojnog Radeka Poliča. Po čemu ga se sećate? 
Zahvalan sam mu što mi je utabao put u misterije slovenačkog jezika. Ljubazno me je naučio jeziku za predstavu Kosančićev venac 7 Slobodana Selenića. U beogradskom okruženju sam igrao Slovenca po imenu Boštjan Zupančič. Sve vreme je govorio slovenački i psovao srpski. Predstava je bila izuzetno duhovita. Govorio sam samo slovenački. Nikada neću zaboraviti te reči. Neću ni zaboraviti da su mi aplaudirali posle svakog reda, jer su ljudi bili impresionirani što sam tako govorio. Moram da zahvalim Racu za sve ovo.

Slovenac vam je pomogao i nekoliko godina kasnije u Mariboru, gde ste radili sa Tomažem Pandurom?
Proživeo sam najveći deo ratnog perioda, period rata u Hrvatskoj i Bosni, od početka do sredine 90-ih godina 20. veka, između Beograda, Sekešfehervara, Graca i Maribora. Imao sam i neke nastupe sa Tomažem Pandurom u SNG Maribor, gde je Pandur u to vreme bio umetnički direktor Drame. Stvorili smo Rusku misiju i Vavilon. Zatim smo u Beogradu učestvovali u predstavi "Hazarski rečnik" po romanu Milorada Pavića. Zgrada performansa je bila zaista zapanjujuća. Njegov izraz lica je bio nešto posebno, ne samo u to vreme. I danas se takav izraz retko viđa u našim pozorištima.

Posle rata, prvi ste oživeli saradnju pozorišta na prostoru bivše Jugoslavije. Kako ste to uradili? Na koje probleme ste naišli?
Moram da pomenem i Branka Cvejića, koji je u to vreme bio direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta. To je bila naša zajednička odluka. Obojica smo bili jugoslovenski igrači. Osećali smo pripadnost zajedničkom prostoru, bez obzira na kulturološke razlike. Razlike nas obogaćuju i ne komplikuju naše odnose. Nismo pokušavali da povežemo nacije, već pozorišta. Želeli smo da povežemo izraz iz beogradskog pozorišta sa izrazom iz ljubljanskog, mariborskog, zagrebačkog, sarajevskog i skopskog pozorišta. Sa današnje tačke gledišta, moram reći da smo u tome bili prilično uspešni. Naš osećaj da pripadamo svim tim mestima, nacijama i razumevanju sasvim različitih jezika... Na našem tržištu je bilo 20 miliona stanovnika. Ljudi su vas razumeli bez obzira kojim jezikom govorite. Hteli smo da to oživimo.