UKRAJINA, TREĆE KROKODILOVO HUMANITARNO PUTOVANJE, BEOGRAD-UŽGOROD-ODESA-HERSON, petak, 16. februar
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
25841
post-template-default,single,single-post,postid-25841,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

UKRAJINA, TREĆE KROKODILOVO HUMANITARNO PUTOVANJE, BEOGRAD-UŽGOROD-ODESA-HERSON, petak, 16. februar

UKRAJINA, TREĆE KROKODILOVO HUMANITARNO PUTOVANJE, BEOGRAD-UŽGOROD-ODESA-HERSON, petak, 16. februar

17:30 je po lokalnom vremenu. Vozimo se kroz predivnu Galiciju u konvoju od deset vojnih i medicinskih vozila. Na padinama s obe strane neravnog puta punog rupa promiču pitoreskne drvene kuće s tremovima ukrašenim rezbarijama i oslikanim daščanim pročeljima, na povremenim autobuskim stajalištima vijore se plavo-žute zastave, benzinske pumpe su moderne i beskrajno dobro snabdevene ali prolazimo i pored bilborda koji pozivaju na odbranu od neprijatelja i povremenih ruševina kao i vojnih punktova s antitenkovskim blokadama i kamuflažnim prostirkama a sve vreme pred nama se belasa jedna visoka planina zasneženog vrha. „Izgleda kao Fudži“, kaže Milan dok nagađamo šta bi to moglo da bude.

Ovo je Ukrajina godine 2024, samo nekoliko dana pre dvojne godišnjice: deset godina od aneksije Krima i dve godine od sveobuhvatne invazije za koju su mnogi ovde verovali da će trajati mnogo kraće nego što se to na žalost danas čini. Danas bi se reklo kao da bi mogla da traje zauvek. Ipak, moral i humor ljudi s kojima putujemo uporno ostaje na zavidnoj visini. Ukrajinci su otporni, čvrsti i navikli na svašta a hrabrost, kaže ovdašnja poslovica, hrabrost je proizvedena u Ukrajini.

Na ovo svoje putovanje, na koje smo pošli s namerom da odnesemo pomoć građanima Hersona, krenuli smo juče iz Beograda koji nam već sad deluje beskrajno daleko. Proputovali smo kroz Srbiju i Mađarsku, proveli sate čekićajući na graničnim prelazima i prespavali u hotelu neposredno pred mađarsko-ukrajinskom granicom kod Zahonjija. Poučeni iskustvom iz 2022, kada smo prvi put putovali u Ukrajinu da odnesemo pomoć u opremi Gradskom perinatalnom centru u Harkivu, tom ratnim dejstvima zahvaćenom gradu na samom istoku zemlje, morali smo da zanoćimo u kolima na samoj granici čekajući da se centralni granični ofis u Kijevu otvori kako bi nam izdali dozvolu da uđemo u zemlju zbog predostrožnosti s kojom ovdašnje vlasti pristupaju nosiocima pasoša Republike Srbije (zahvaljujući neslavnoj činjenici da veliki broj pasa rata, bednih plaćenika i ruskih okupacionih slugu dolazi upravo iz naše zemlje) znali smo da je za nas najpametnije da se na granici pojavimo u normalno vreme. I zaista, ovog puta je sve išlo bez problema tako da smo ubrzo ušli u Ukrajinu i u pograničnom gradu Užgorodu našli se s našim prijateljem i partnerom u ovim akcijama, Andrijom Ljubkom, i grupom njegovih saradnika (od kojih su neki bili s nama i prošle godine kad smo vozili humanitarnu pomoć u Bliznjuki). Oni su nam pomogli da preko dve tone naše humanitarne pomoći (sastavljene od životnih i higijenskih namirnica i podeljene u dvesta tzv. „paketa za preživljavanje“) prebacimo iz vozila kojim smo je dopremili iz Beograda u medicinski kombi kojim ćemo nastaviti naše dugo putovanje prema Hersonu.

Iz Užgoroda smo pošli nešto posle dva sata po lokalnom vremenu i za sada se još uvek vozimo kroz relativno miran, ratom nezahvaćen zapadni deo zemlje. Međutim znamo da je situacija, što se dalje čovek kreće, posebno prema istoku i jugu zemlje, sve opasnija a atmosfera napetija i tragedija sve prisutnija. Ovog puta dobili smo i specijalne torbice s prvom pomoći kao i motorole koje bi trebalo da nam pomognu u slučaju da se nešto nepredviđeno dogodi. Ruski dronovi, naime, neprestano nadleću Herson i često izbacuju smrtonosne tovare na sve što izaziva sumnju onih koji njima rukovode na daljinu a konvoj vozila od kojih neka nose oznaku crvenog krsta dok su druga ofarbana kamuflažnim bojama i ukrašena ukrajinskim trozupcem nije nešto što će lako promaći pogledu te nove vrste snajperista opremljenih bespilotnim letelicama na daljinsko navođenje. U tom smislu, teško je razumeti kako će nas u takvom slučaju spasiti ova neimpresivna torbica s gazom, flasterima, bandažama za zaustavljanje krvi, makazama i sličnim stvarčicama. No, svakako, ne treba se opterećivati takvim stvarima. Najvažnije je voziti i voziti kroz sve ove hiljade kilometara koje stoje pred nama te napokon stići do ljudi kojima je život u takvoj atmosferi svakodnevica i odneti im sakupljenu pomoć a mi ćemo se već nekako provući kroz taj pakao s glavom na ramenima i vratiti se kući.

Ovaj izveštaj u svakom slučaju nastavljamo sutra. Trenutno je Milan za volanom pa ću ga za jedno dva sata ponovo odmeniti ja. I tako kroz čitav dan i čitavu noć sve do jutra. Nakon čitave duge noći provedene u konstantnoj vožnji čeka nas kratki i neudobni dvočasovni san pred jutro na sedištima u istom ovom kombiju pre nego što u zoru, nažuljani, neispavani, neumiveni, nastavimo dalje s ovim putovanjem kroz veliku zemlju, prividno bez kraja i konca.

Do sledećeg javljanja , dakle, sutra otprilike u isto vreme – Всього́ найкра́щого!