20 Apr Nije bajka ali… Treće poglavlje, priča prva: Izgubljeni mir
,,Izgubljeni mir”
-Prva priča aprilskog mesečnog poglavlja-
Piše: Nađa Bobičić
Čita: Marija Drndić
Ovo je priča o ženama koje su odbile da se odreknu mira, onda kada to u Crnoj Gori nije bilo popularno stanovište. Koje su odoljele opojnosti nacionalističkog zanosa, kada je on bio na vrhuncu. Ovo je priča o onima čija hrabrost je u svjesnom izboru nenasilja i empatije uvijek i svuda. Uprkos nametnutim očekivanjima sredine, uprkos pritiscima, uprkos osuđivanju…
Priča počinje slično kao i u drugim republikama nekadašnje Jugoslavije. Negdje krajem osamdesetih, sa tzv. antibirokratskim revolucijama, kada ubrzano počinju da se primjećuju šavovi jugoslovenskog samoupravnog uređenja. Crna Gora tog vremena predvođena je inertnim rukovodstvom koje potpada pod Miloševićev uticaj, zarad ličnih interesa odričući se osnovnih principa bratstva i jedinstva. Umjesto bratstva dobili smo nacionalizam, umjesto jedinstva pripreme za rat, umjesto socijalizma kapitalističku pljačku..
Mada iz ugla mlađih generacija – nas koji smo tokom rata bili djeca u slučaju milenijalaca, ili čak ni rođeni u slučaju gen Z – raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izgleda istorijski „logično“ i samorazumljivo, onima koji su bili svjedoci i svjedokinje tog procesa, on često nije djelovao tako jednoznačno.
„Malo ko u Jugoslaviji mogao je pretpostaviti da se pripremala invazija nacionalizma, revanšizma i klerikalizma društva,“
– piše Ljubomirka – Ljupka Kovačević u publikaciji izdatoj povodom dvadeset pet godina djelovanja Anime – Centra za žensko i mirovno obrazovanje 1991–2016 iz Kotora, u kojoj iz ličnog ugla prikazuje feministički i pacifistički rad ove organizacije civilnog društva.
Društvo čiji su ideali bili zasnovani na socijalnoj pravdi, na multikulturalnosti, na opštedruštvenoj emancipaciji svih, na nesvrstanosti između Istoka i Zapada, nezaustavljivo je počelo da klizi u haos.
U sjećanjima Ljupke Kovačević čitamo kako je očekivala od sugrađanki Kotoranki da će se i u tom vremenu, početkom devedesetih, uspjeti masovnije organizovati, kao što su ranije često radile povodom različitih javnih dešavanja ali da do toga nažalost nije došlo zbog rodnih uloga, dvostruke opetećenosti radom u javnoj i privatnoj sferi, i uopšte društvene klime koja je sve ubrzanije davala prioritet militarističkom, mačističkom modelu.
Uprkos izostanku šire podrške, Ljupka Kovačević krajem 1990. predlaže osnivanje Kluba žena, koji je kasnije postao Krug žena, a onda samo Krug, kada su im se pridružili i muškarci. Cilj Kruga bio je:
„Informisanje, zajedničko učenje i psihološkopreventivno djelovanje (danas shvatam da je cilj bio osvješćivanje i podrška, ali to nisam znala tako da definišem)“ – bilježi ona.
Tako počinje djelovanje neformalne grupe, koja će poslije prerasti u Animu. Grupa se redovno sastaje kako bi diskutovala o prethodno dogovorenim temama. Na prvom sastanku 29. januara 1991. dugo se razgovaralo o tada nesigurnoj političkoj situaciji. Jedna od učesnica čiji je sin bio u vojsci predlaže organizovanje zbora povodom situacije u Sloveniji i Hrvatskoj.
Drugog februara 1991. ova grupa organizuje skup “Poziv na razum i mir” na Trgu od oružja u 11 sati, i piše pismo Parlamentu Crne Gore.
Odlomci iz teksta pročitanog sa balkona na Trgu od oružja:
„Vrijeme je da se kaže – Razum i mir među ljude.
Strah, nepovjerenje i neiskrenost uhvatili su korijena kod nas. Nema vedroga lica, niti slobodnog, opuštenog načina pristupanja drugom čovjeku […]
Mi smo majke i ne damo naše sinove za mračne ciljeve, jer ‘istorija je nastanjena tiranima koji su
učinili nezamislivo. I sječivo je još uvijek tu…’ […]
Ono što moramo učiniti u ime naše budućnosti jeste da mi izbjegavamo zlo i organizujemo se da zaustavimo zlo koje susrećemo kod kuće i napolju […]
Zaslužuje mir ovo nebo i ovi trgovi, ulice, crkve i palate, u ime vjekova i vjekovne tolerancije na ovom prostoru. Ovi prostori su mirili različite nacije, vjere, politička opredjeljenja i ljudi se ovdje nisu više pitali ko su? Odakle dolaze? I što rade? Već da li su za zajedničko življenje, toplog srca i civilizovane misli.
Spuštamo oružje jer razgovor je nemoguć u strahu. Budimo istrajni, kao istorija i kultura ovog grada, kao ove zidine, kao ovo more što olujama odolijevaju. Budimo čovjekoljubivi, razumni i pravedni i ono će biti svuda gdje naša noga stupi i naša riječ odjekne. Stojimo tu sa velikim strahom u srcima, ali još uvijek bistrog razuma. I u ime tog razuma, koji čini čovjeka čovječnim, kontroliše strasti i usmjerava akcije, upozoravamo vlast koja ima mogućnost da upravlja našim životima, a mi smo je dali našim povjerenjem, da je moguć zajednički život, jer on takav ovdje, u ovom gradu, postoji i traje. Poruka sa ovog mjesta neka bude – Mir, sigurna budućnost našim potomcima, zdrava sredina i ljubav. Ako toga ne bude, čovjeka neće biti.“