11 Mar Nije bajka ali… Drugo poglavlje, priča prva: Zaborav kreće od centra
,,Zaborav kreće od centra”
-Prva priča martovskog mesečnog poglavlja-
Piše: Dunja Karanović
Čita: Marija Drndić
Trčim gore dole po gradu: hvatam prizore, guram ih u glavu, Bog zna, hoće li sve to postati sećanje i koja će se boja preliti preko sećanja![1]
Zaborav kreće od centra ka periferiji. Sedmica prolazi kroz centar i povezuje dve periferije, ili, jezikom stambene nejednakosti, dva šira centra. Crvena, češka sedmica taman je toliko stara da se i Biljana njome mogla voziti.
Sećanje zahteva prostor, beton, bronzu ili mermer, stalne adrese i prebivališta. Novobeogradska okretnica sedmice nalazi se u prostoru u kome je sećanje izliveno u betonu. Tu ulice i stanice koje ih presecaju i dalje poznaju Nesvrstane, stara savezništva i institucije zastarelih naziva koje više nemaju svoju državu. Revizionizam i brisanje ovde dolaze gerilski, poput nezvaničnog Bulevara Ratka Mladića u Jurija Gagarina, koji svakih nekoliko sedmica dobija novi sloj boje. Boja, srećom, nije beton.
Kako put od šireg ka užem centru odmiče, transformacija sećanja dobija institucionalni karakter. Bulevar AVNOJ-a u kome je Biljana živela danas ima drugi naziv. Jedan most koji spaja Novi sa starim Beogradom je podignut, drugi je nestao, a s njim i deo trase crvene sedmice. Trg Marksa i Engelsa preimenovan je godinu dana nakon Biljanine smrti, kao i Bulevar revolucije. Drugi naziv nosi i Ulica maršala Tita, u kojoj je 31. maja 1992. uz Biljanu stajalo 100.000 ljudi.
Novonajavljena država najpre ti oduzme radost hodanja ulicama, pisala je godinu dana pre toga, u svojoj antiratnoj prepisci s Marušom Krese, Radmilom Lazić i Radom Iveković. U novonastaloj državi, ulicama novih naziva, po novopostavljenim pločnicima i večito novim kockama, ipak se i dalje hoda, i okuplja, i ćuti, i to u još većim brojevima. Centar je prostor u kome se diktira zaborav, ali i prostor u kome se motoričko pamćenje jednog društva dâ obnoviti.
Centar se kapilarno širi: desetak stanica nakon Vukovog spomenika (starosedeoca), Bulevar (bez revolucije) dobija svoje rukavce – bronhije, bronhiole, i na kraju ćorsokake-alveole, a te alveole nose ženska imena. Biljanina ulica nalazi se u naselju Mali Mokri Lug, u blizini ulica Rebeke Vest, Mage Magazinović, Ruže Jovanović, Simonidine, Mare Taborske, Jovanke Bončić i Jelene Lozanić. Krhko sećanje koje opstaje na ovoj okretnici sedmice je žensko, ali fragmentarno i neselektivno – tu zajedno žive književnice, novinarke, umetnice, bolničarke i arhitektice, četnikinje i levičarke, kolaboracionistkinje i antiratne aktivistkinje.
Biljana Jovanović zvanično je dobila svoju ulicu u avgustu 2005. godine. U istom broju Službenog glasnika u kome je ova odluka ozvaničena, objavljeno je i to da Neimarski park menja ime u Park Jelene Šantić, mada ga malo ko danas tako zove. Ulica Biljane Jovanović ima svega dvadesetak brojeva, ali to je dvadeset adresa, dvadeset tačaka na mapi jednog grada koje održavaju sećanje. Na dan kad su Biljanini prijatelji svečano obeležili otvaranje ove ulice, deset godina nakon njene smrti, u Hagu je umro Slobodan Milošević. Njegov ćorsokak, srećom, u Beogradu još uvek ne postoji, i ne može se obići tramvajem. Zaborav ide od centra ali se obrće na periferiji.
[1] odlomak iz Biljanine antiratne prepiske s Radmilom Lazić, Marušom Krese i Radom Iveković, objavljene pod nazivom Vjetar ide na jug i obrće se na sjever (B92, 1994.)