Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
30040
post-template-default,single,single-post,postid-30040,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-27178

Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve

Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve

Transparent koji je promenio sve: “Albanke su naše sestre”
-Treća priča februarskog mesečnog poglavlja-

Piše: Dejana Cvetković
Čita: Marija Drndić

Beogradske feministikinje za vreme raspada Jugoslavije početkom ‘90-ih godina nisu imale projekte, svoje kancelarije, retko koja je imala svoj stan. Dogovore su pravile uglavnom po kafanama. Tenzije su se podizale na Kosovu, žene su želele da zaustave ovaj rat. Uprkos preprekama, aktivistkinje su održavale ne samo stalne kontakte, solidarne posete, već su  pokretale i zajedničke akcije protiv rata, gradile mreže solidarnosti i uzajamne podrške.

Žene u crnom tokom devedesetih godina protestovale su protiv rata pod parolom ,,Bolje pakt, nego rat“. Zajedno sa ženama s Kosova zahtevale su uključivanje u mirovne pregovore. ŽUC je podržavao proteste protiv izbacivanja Albanaca iz institucija, koje su takođe podržale pojedinke i pojedinci iz Srbije, regiona, kao i delova Evrope i sveta.

,,Na međunarodnom skupu mreže ŽUC-a 1998. godine došlo je skoro 28 žena iz Prištine, a neke od njih nisu znale srpski jezik. Stepen tog poverenja bio je neverovatan, posebno ako se ima u vidu da smo mi još od 1996. godine stalno odlazile na Kosovo na demonstracije Nezavisne unije studenata”, navodi Staša Zajović suosnivačica ŽUC-a koja je tada bila aktivistkinja Jugoslovenske feminističke mreže.

Postojali su takođe, različiti vidovi otpora mobilizaciji i u manjim mestima u Srbiji, kao i u Vojvodini. ŽUC je podržavao te inicijative i pridruživao im se.

Aktivistkinje ŽUC-a su svake srede jedan sat obučene u crnom stajale na Trgu republike, protiv ratova na prostoru tadašnje Jugoslavije. Bile su izložene sporadičnim napadima, pljuvanjima, udaranjima. Žene su, kako navode, vremenom razvile razne metode kako s ,,nasilnicima” i ,,nacionalistima da barataju”.

,,Trenutak kad smo se neraskidivo povezale sa ženama na Kosovu bila je akcija za 8. mart 1995. godine. Odlučile smo da istaknemo transparent ‘Albanke su naše sestre’. Izazvalo je to šok, gnev, nasilje na ulici. Na tom protestu su došle Igo Rogova, Nora Ahmetaj, Marta Prekpalaj i dr.”, kaže Zajović.

Zajović ističe da se najdublji prezir oseća prema aktivnostima ŽUC-a u vezi sa Kosovom, dok država i mejnstrim mediji, zbog njihovog međuetničkog angažmana, smatraju da nisu dostojne da se bave srpskim žrtvama, što je razlog da se njihov rad po tim pitanjima u medijima gotovo uopšte ne spominje.

,,Postale smo vidljive po demonizaciji, po represiji, po nekažnjenim napadima i zločinima nad nama. U državi nekažnjenih zločina, samo jednom se desilo od stotine napada svi ostali su oslobođeni. Ne može ovakva nekažnjivost iz ratnih zločina, ne može da se ne vrati kući, to mi zovemo ‘rat se vratio kući’. I ne može nijedna odgovorna osoba u Srbiji, da ne povezuje ratno nasilje s postratnim, to je neprekinuta nit”, navodi Zajović.

Žene u crnom činile su tri grupacije žena: feministkinje, majke vojnika koje su bile protiv svih vrsta vojnih angažmana svojih sinova i muževa, kao i građanke bez formalnog angažmana.

Biti u ŽUC-u za mnoge žene iz Prištine i Beograda bilo je „neka vrsta terapije“ mesto solidarnosti, polemika, povremenih neslaganja, smeha, suza, ali i podrške. Za neke je to bio i drugi dom i ,,prozor u svet”, kako su to govorile žene sa Kosova.

Stalno su se sastajale, zajedno radile na dokumentima, deklaracijama i platformama za mirovne pregovore i učestvovale na panelima. Trudile su se da pokažu različite pozicije u kojima su se nalazile.

„Dominira duboko ukorenjena patrijarhalna kultura diskriminacije žena na svim nivoima. Autoritarna i nedemokratska kultura održava se kroz konzervativizam, običajno pravo i glorifikaciju ratnih zločinaca. Mi, kao žene iz obe zajednice, imamo obavezu da dignemo glas protiv toga. Nismo odlučivale o ratu, hoćemo da odlučujemo o miru. Nemoguće je stvoriti bilo kakvu demokratsku kulturu ili voditi mirovne pregovore bez učešća žena, ne žena kao ukrasa, ne žena kao broja, već žena koje su svoj legitimitet stekle ozbiljnim radom na terenu u obe zajednice“, kaže Zajović.