Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve “Albanke su naše sestre”
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
30040
wp-singular,post-template-default,single,single-post,postid-30040,single-format-standard,wp-theme-bridge,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-27178

Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve “Albanke su naše sestre”

Nije bajka ali… Prvo poglavlje, priča treća: Transparent koji je promenio sve “Albanke su naše sestre”

Transparent koji je promenio sve: “Albanke su naše sestre”
-Treća priča februarskog mesečnog poglavlja-

Piše: Dejana Cvetković
Čita: Marija Drndić

Beogradske feministkinje za vreme raspada Jugoslavije početkom ‘90-ih godina nisu imale projekte, svoje kancelarije, retko koja je imala svoj stan. Dogovore su pravile uglavnom po kafanama. Tenzije na Kosovu su se podizale, žene su želele da zaustave taj rat. Uprkos preprekama, aktivistkinje su ne samo održavale stalne kontakte, solidarne posete, već su pokretale i zajedničke akcije protiv rata, gradile mreže solidarnosti i uzajamne podrške.

Žene u crnom su tokom devedesetih godina protestovale protiv rata pod parolom „Bolje pakt, nego rat“. Zajedno sa ženama s Kosova zahtevale su uključivanje u mirovne pregovore. ŽUC je podržavao proteste protiv izbacivanja Albanaca iz institucija, što su takođe podržavale pojedinke iz Srbije, regiona, kao i delova Evrope i sveta.

„Na međunarodni skup mreže ŽUC-a 1998. godine došlo je 28 žena iz Prištine, a neke od njih nisu znale srpski jezik. Stepen tog poverenja bio je neverovatan, posebno ako se ima u vidu da smo mi još od 1996. godine stalno odlazile na Kosovo na demonstracije Nezavisne unije studenata”, navodi Staša Zajović, suosnivačica ŽUC-a, koja je tada bila aktivistkinja Jugoslovenske feminističke mreže.

Postojali su takođe, različiti vidovi otpora mobilizaciji i u manjim mestima u Srbiji, kao i u Vojvodini. ŽUC je podržavao te inicijative i pridruživao im se.

Aktivistkinje ŽUC-a su svake srede stajale jedan sat odevene u crno na Trgu republike, protiv ratova na prostoru tadašnje Jugoslavije. Bile su izložene sporadičnim napadima, pljuvanjima, udaranju. Žene su, kako navode, s vremenom razvile razne metode kako s „nasilnicima i nacionalistima da barataju”.

„Trenutak u kome smo se neraskidivo povezale sa ženama na Kosovu bila je akcija za 8. mart 1995. godine. Odlučile smo da istaknemo transparent ’Albanke su naše sestre’. Izazvalo je to šok, gnev, nasilje na ulici. Na taj protest su došle Igo Rogova, Nora Ahmetaj, Marta Prekpalaj i druge”, kaže Zajović.

    Ona ističe da se najdublji prezir oseća prema aktivnostima Žena u crnom vezaniim za Kosovo, dok država i mejnstrim mediji, zbog njihovog međuetničkog angažmana, smatraju da nisu dostojne da se bave srpskim žrtvama, što je razlog da se njihov rad na ovom polju u medijima gotovo uopšte ne spominje.

    „Postale smo vidljive kao demonizovane, po represiji, po nekažnjenim napadima i zločinima nad nama. U državi nekažnjenih zločina, od stotine napada svi su oslobođeni izuzev jednog slučaja. Ne može nekažnjivost ratnih zločina da se ne vrati kući; to mi zovemo ’rat se vratio kući’. I ne može nijedna odgovorna osoba u Srbiji da ne povezuje ratno nasilje s postratnim, to je neprekinuta nit”, navodi Staša Zajović.

    Žene u crnom činile su tri grupacije žena: feministkinje, majke vojnika koje su bile protiv svih vrsta vojnih angažmana svojih sinova i muževa, kao i građanke bez formalnog angažmana.

    Biti u ŽUC-u za mnoge žene iz Prištine i Beograda bilo je „neka vrsta terapije“ mesto solidarnosti, polemika, povremenih neslaganja, smeha, suza, ali i podrške. Za neke je to bio i drugi dom i „prozor u svet”, kako su to govorile žene sa Kosova.

    Stalno su se sastajale, zajedno radile na dokumentima, deklaracijama i platformama za mirovne pregovore i učestvovale na panelima. Trudile su se da pokažu različite pozicije u kojima su se nalazile.

    „Dominira duboko ukorenjena patrijarhalna kultura diskriminacije žena na svim nivoima. Autoritarna i nedemokratska kultura održava se u konzervativizmu, običajnom pravu i glorifikaciji ratnih zločinaca. Mi, žene iz obe zajednice, imamo obavezu da dignemo glas protiv toga. Nismo odlučivale o ratu, hoćemo da odlučujemo o miru. Nemoguće je stvoriti bilo kakvu demokratsku kulturu ili voditi mirovne pregovore bez učešća žena, ne žena kao ukrasa, ne žena kao broja, već žena koje su svoj legitimitet stekle ozbiljnim radom na terenu u obe zajednice“, kaže Staša Zajović.