28 Apr Nije bajka ali… Treće poglavlje, priča treća: Pacifistkinje su u pravu
,,Pacifistkinje su u pravu”
-Treća priča aprilskog mesečnog poglavlja-
Piše: Nađa Bobičić
Čita: Marija Drndić
Krajem devedesetih situacija u Crnoj Gori politički se unekoliko promijenila. Između ostalog, došlo je do raskola u vladajućoj partiji, odnosno do unutrašneg sukoba elita. To je uticalo na manjak entuzijazma za dalje ratne pohode, što je kulimiralo tokom rata na Kosovu i bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije od strane NATO-a. Skupština Crne Gore 1998. godine odbila je da učestvuje u ratu na Kosovu, ali su mnogi vojnici iz Crne Gore ipak tamo bili poslati.
U međuvremenu, neformalna grupa Krug registrovana je 5. jula 1996. godine pod nazivom Anima na predlog Žanete – Žanke Sironić. Prema Jungovoj teoriji nesvjesnog, anima je ženski dio u muškoj duši. Organizacioni odbor su činile Maruška – Cica Drašković, Žaneta – Žanka Sironić, Julijana Cicović Maslovar i Ljubinka – Ljupka Kovačević. Anima organizuje predavanja, diskusije, promoviše ideje nenasilne komunikacije i konstruktivnog rješavanja konflikta, nastavlja da piše apele državnim organima, organizuje akcije poput one „Protiv fašizma“ 9. novembra 1997. povodom Međunarodnog dana antifašizma.
Promijenjene okolnosti donose drugačiji odnos zajednice prema radu Anime. Zato kada 15. juna 1998. godine aktivistkinje pokrenu potpisivanje peticije u kojoj se „poziva da se zaštite ljudi koji neće da se mobilišu – prikupjaju se potpisi građana/ki Kotora za povratak vojnika iz Crne Gore sa Kosova“, za jedan dan uspijevaju da skupe 1147 potpisa i proslijede ih Skupštini Crne Gore:
„Punu pordšku i dirljivo povjerenje ukazala nam je jedna majka, čiji je sin u vojsci na Kosovu, predajući nam sinovo pismo. On u pismu piše o ratu u kojem učestvuje, o kojemu se u javnim glasilima ćuti ili laže, o pogibijama, o ranjavanjima, o strahu da se neće vratiti kući, o užasu koji doživljava i moli roditelje da urade sve da mu pomognu da se vrati.
Dragi sugrađani, kome da se obrate ovi roditelji? Kome ćete se vi sjutra obratiti?
Mi se obraćamo vama i tražimo podršku. Našu akciju smatramo uspješnom i nadamo se da ljudi u ovom gradu mogu da aktivno učestvuju u stavranju mira i bezbjednosti. Hvala.
Potpisuje Maruška Drašković“
(iz Saopštenja za javnost: Anima – Udruženje za kulturu mira i nenasilja iz Kotora u sklopu antiratne kampanje je napravila mirovni protest na Trgu od oružja, 27. juna 1998).
Citat iz pisma vojnika iz Crne Gore koji je bio mobilisan na Kosovu:
„Svaki dan po neki drug ranjen, svakih nekoliko po neki mrtav. Znam da vas brine što ovako pišem, ali sam dosta krio i više nemam šta da vam krijem. Ne mogu da izdržim. Ponekad pročitam novine, sve lažu… vi vidite kako znate i umijete da dođem kući, uz malo veze mogu doći kući… Pada mrak, sunce zalazi, sedam je sati uveče. Ja se spremam da idem u rov. Razmišljam o kući i patim, patim i nikako da prestanem da patim i nikako da shvatim da je kraj i da ne mogu kući. Samo na tren da zaboravim na sve što je bilo, da zaboravim na sebe. Diže se prašina i u prašini nestaje sve, a sa tim i moji drugovi koje nikad više neću vidjeti. Ko zna kakva je meni sudbina… možda se i vidimo“ (iz pisma koje je Anima uputila Svetozaru Maroviću, tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore, a potpisala Ljupka Kovačević, aktivistkinja Anime).
Kao svjedokinja iz prve ruke, Ervina Dabižinović iz Anime tu akciju opisuje na sljedeći način:
„I nakon tog prvog impulsa već je bilo nešto organizovanije kada su majke mladića koji su bili regrutovani na Kosovu donijele njihova pisma, i kada smo radili akciju da se ta djeca vrate. Kad su zaista regruti sa Kosova vraćeni jer je Skupština Crne Gore odlučila da tu djecu vrati. Ali mi smo stajale na trgu i čitale ta pisma i majki i sinova koji su tražili da se reaguje, i da se oni vrate sa Kosova.“
Od desetak osoba koje su se okupile na Trgu od oružja na protestu protiv rata u Bosni 1992. godine do preko hiljadu potpisa za vraćanje rezervista sa Kosova za jedan dan. Od nesolidarnosti prema drugima do spoznaje da rat traži žrtve i donosi samo patnju. Ironično je što tek nakon svih stradanja većina ljudi stiče perspektivu koju pacifistkinje posjeduju i pokušavaju podijeliti s drugima od samih početaka. Strah, paranoja, otimačina otvaraju krug nasilja, samo zamagljujući ono što je intuitivno svima jasno – mir nema alternativu.
Istorija pokazuje kako su pacifistkinje u pravu, ali to se nažalost većinski društveno prihvata post festum, a potom brzo zaboravlja. Sjetimo se poruka kotorskih mirovnjakinja svih generacija u vrijeme rata u Ukrajini, Sudanu, DR Kongu, Iranu, genocida u Gazi. U vrijeme kada veliki dio država bivše Jugoslavije još uvijek trpi posljedice razaranja, ratnih zločina i pljački iz prethodnih ratova. Krajnje je vrijeme da se u njihovu čast Trg od oružja preimenuje u Trg mira.