27 Apr Nije bajka ali… Treće poglavlje, priča druga: Pacifizam kao intuicija
,,Pacifizam kao intuicija”
-Druga priča aprilskog mesečnog poglavlja-
Piše: Nađa Bobičić
Čita: Marija Drndić
Mirovne zahtjeve nije imao ko da čuje. Skupu “Poziv na razum i mir” je prisustvovala šačica ljudi. Jedna starija Kotoranka podsjetila ih je kako su 1940. godine žene takođe organizovale sličan pacifistički skup u Kotoru i dijelile maslinove grančice pozivajući na mir.
Ako zamislimo paralelnu sliku koju razdvaja pola vijeka, 1940. i 1991. godine, stariju ženu koja kroz dekade čuva i prenosi sjećanje, može nam to zaličiti na filmsku scenu. Postavlja se pitanje zašto je oba puta apele aktivistkinja protiv rata odnio vjetar. Najprije je međuratnu antiratnu akciju žena socijalističko društvo bilo zaboravilo. Danas izgleda kao i da će sjećanje o mirovnim akcijama iz devedesetih biti izgubljeno. Žene na Trgu od oružja pozivaju na mir, kakva ironija…
Ipak, neke žene su oba puta organizovale akciju na trgu obraćajući se zajednici, artikulišući alternativu ratu. Istorijska činjenica nisu samo ratna razaranja, fotografije vojnika u punoj ratnoj opremi, već i njihova kontrateža, aktivistkinje mira koje stoje „postojano“ u haosu nasilja.
Šta ih je uopšte motivisalo da izađu na ulice, da pokušaju nemoguće? Pitala sam Ervinu Dabižinović iz Anime:
„Zato što smo bile protiv sukoba (u množini) i protiv rata. Situacija je bila krajnje konfuzna. Nisi imao informacije. Ali smo definitivno bile protiv vojnih planova. Bilo nam je potpuno jasno kad su ljudi krenuli na granicu sa Hrvatskom da će biti rata i da je to nešto što Crna Gora ne bi smjela da uradi, apsolutno. Mislim ne samo Crna Gora, to je tada bila Savezna Republika Jugoslavija…
Svaka od nas je bila svjesna da se radi o našim komšijama i našoj rodbini. To je bilo tu blizu. Ti ljudi su dolazili kod nas i kao rodbina, i kao prijatelji, i kao ljudi koji su donosili svoje proizvode da se ovdje prodaju. Tako da je jedan potpuno normalan stav bio da ne smije da se puca. Da ne smije da se ruši […] Stvarno smo artikulisale otpor prema ratu, prema ubijanju. To nam je bilo možda jasnije nego bilo šta drugo.“
Godinu i po dana kasnije, ponavljaju se slične scene. Jedanaestog juna 1992. godine na Trgu od oružja održan je javni protest:
“Stojimo ispred transparenta ‘Protiv ubijanja, razaranja, materijalne i kulturne bijede’. Prisutno samo desetak osoba. Pada kiša. Plačem. Nikada neću zaboraviti da je bilo toliko ljudi u Kotoru protiv rata u Bosni i da je vrijeme u stajanju brzo prošlo. Razišli smo se usamljeni u ćutanju” (iz zapisa Ljupke Kovačević).
Jesu li pacifističke težnje osuđene na propast, na to da ih čuje samo manjina, jesu li uzaludne? Je li rat neminovnost? Da li zaista većina nije mogla da se organizuje da masovno izvrši pritisak na državne strukture i spriječi nadolazeću katastrofu? Otvara se bezbroj teških pitanja o ličnoj odgovornosti zbog pristajanja na žrtvovanje drugih dok god se nas direktno ne tiče, o pogubnosti kolektivne paranoje da su svi drugi neprijatelji, iako su nam do juče bili komšije i komšinice.
Crticu o tome kako je neprijateljstvo prema drugom izgledalo u svakodnevnom životu daje nam Ervina Dabižinović iz Anime:
„Ja sam bila zgrožena kad su žene izlazile i davale cigarete i kolače za vojsku. Meni je to bilo van pameti. U bolnici u kojoj sam radila se dešavalo da časne sestre katoličke vjeroispovijesti, koje su radile s nama kao medicinske sestre, bivaju napadane. Karitas je davao ogromna sredstva za ljude i jedna od tih časnih sestara je donosila mlijeko za svu našu djecu. Situacija je vrela iznutra. Najednom vidiš ljude koji prelaze na drugu stranu. Neće da ti se jave. Strašno je bilo.“
Kako dalje objašnjava, u takvom kontekstu organizovanje u Krugu proisteklo je kao „impuls iz nas samih“, ne kao velika politička priča. Nešto kasnije žene iz ovog kruga, od kojih su neke po profesiji bile psihološkinje, počele su da rade sa osobama u izbjegličkom statusu – sa djecom, sa bivšim zarobljenicima iz ratnih logora u Bosni i Hercegovini. Okvir rada koji su razvijale bio je usko vezan uz ideje o nenasilnoj komunikaciji.
Možda je upravo u tome „kvaka“? Pacifizam je u stvari ono što nam intuitivno, logično dolazi – jer čemu rat, za čiji interes, sem isključivo zarad bogaćenja privilegovane manjine? Čemu strah, nepovjerenje prema bliskim ljudima, kad je alternativa život u slobodi i solidarnosti?
Kada bi priče pacifistkinja bile obavezna literatura, kada bi slikama Kotoranki koje dijele grančice mira počinjale istorijske lekcije, i kada bi umjesto velikih nacionalnih mitova bila predavana empatija – možda bi mir i blagostanje prestali da izgledaju kao utopija i možda bi rat prestao da bude samoispunjavajuće proročanstvo.