PUTOPIS KROZ UKRAJINU – 12DO8 #2
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
23495
post-template-default,single,single-post,postid-23495,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

PUTOPIS KROZ UKRAJINU – 12DO8 #2

PUTOPIS KROZ UKRAJINU – 12DO8 #2

KROKODILova delegacija je još jednom danas 2. marta krenula put Harkiva na istoku Ukrajine. Ovog puta na poziv Centra za socijalni rad Lozova distrikta u mestašcu Bliznjuki koje broji manje od 4000 stanovnika a privremeno zbrinjava oko 5000 ljudi izbeglih usled direktne ugroženosti ratnim dejstvima. Bliznjuki je jedno od mesta koja su se našla neposredno iza okupacione linije pa tako imala veliki priliv ljudi koji su bežali od ratnih razaranja. 

Gospođa Lidija Šulec, direktorka Centra za socijalni rad Lozova distrikta, obratila nam se za pomoć oko najhitnijih potrepština za bebe, decu i stara lica koja su usled ratnih dejstava raseljena i privremeno smeštena u Centru ka kome se KROKODILova delegacija zaputila. Stvari koje im nedostaju su najosnovnije za dostojanstven život i adekvatnu negu. KROKODILov prepun kombi hrane, higijenskih proizvoda, garderobe i drugih najhitnijih potrepština krenuo je na put. Veliko hvala svima koji su donirali. Spisak ovoga puta broji više stotina imena i trostruki je u odnosu na prošlogodišnji broj.

Veliko hvala EU Delegaciji u Srbiji koja je omogućila realizaciju ovog puta ali i ambasadama Ujedninjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Poljske i Norveške na prikupljanju novčnanih donacije koje će direktno biti preusmerene socijalnom centru u ovom malom mestu na istoku Ukrajine.

Harkivska oblast na istoku Ukrajine od početka ruske agresije u februaru prošle godine izložena je konstantnim ratnim dejstvima. Veliki delovi ove oblasti su tokom prvih šest meseci rata bili pod direktnom ruskom okupacijom, da bi od septembra Ukrajina povratila kontrolu nad većinom prethodno okupiranih teritorija. Ovakva ratna dinamika i konstantno pomeranje linije fronta za posledicu su imali velik broj izbeglica i raseljenih lica. 

Zapis #1, četvrtak 2. mart

Prvi dan našeg putovanja prema Ukrajini prošao je bez mnogo uzbuđenja ili drame, upravo onako kako smo i očekivali. I srpsku i mađarsku granicu prešli smo bez imalo problema i čini se mnogo bolje i brže nego prošle godine. To je valjda neki dobar znak. Trenutno se nalazimo u Zahonjiju, mađarskom gradiću u blizini graničnog prelaza s Ukrajinom. Tu ćemo provesti noć kako bismo, zbog prošlogodišnjeg iskustva noćenja na granici, u Ukrajinu ušli u jutarnjim časovima, dakle u vreme kada je centralni granični ofis u Kijevu otvoren. To je neophodno kako bi nam, kao državljanima Srbije, bio omogućen ulazak u ovu zemlju. Razlog: značajan broj državljana naše zemlje, zaluđenih sumanutom propagandom i fantazijama o rusko-srpskom prijateljstvu, uprkos zakonima koji to izričito zabranjuju, učestvuje u dobrovoljačkim snagama na strani Rusije i kao mušice ginu u stranoj zemlji za korist druge, krajnje agresivno nastrojene strane zemlje, učestvujući u ratu s kojim nemaju ama baš nikakve veze. Zbog toga ukrajinske granične vlasti moraju da izvrše dodatne provere pre nego što vas, kao nosioca našeg pasoša, propuste dalje. Prošle godine su nam proveravali čak i telefone. Pisaćemo vam ujutru kakva je situacija na prelazu sa kontrolama. Ubrzo posle stići ćemo u Užgorod gde ćemo se ponovo sresti s našim prijateljem Andrijem Ljupkom, ukrajinskim piscem i prevodiocem s kojim ćemo, nakon što iz kombija humanitarnu pomoć pretovarimo u terenska vozila a u kombi ukrcamo četiri stotine knjige namenjenih ukrajinskim izbeglicama u Srbiji, nastaviti sa svojim 2000 kilometara dugim putovanjem do Bliznjukija na samom istoku velike zemlje. Laku noć iz Mađarske.

Zapis #2, petak, 3. mart.
Iz Zahonjija smo prema mađarsko-ukrajinskoj granici pošli u osam po mađarskom i našem a devet sati po ukrajinskom vremenu. Obe strane prelaza prešli smo srazmerno lako, baš kako smo i očekivali, s tim što nas je na ukrajinskoj strani sačekala već nam poznata procedura – otisci svih deset prstiju, fotografisanje iz anfasa i profila – i tek onda smo mogli da se uputimo prema Užgorodu. Tu smo se našli s Andriyjem a potom i sa drugima s kojima ćemo poći na ovo dugo putovanje. Putujemo, naime, u konvoju od deset džipova koja je Andriy lično kupio od donacija građana i prijatelja kako iz Ukrajine tako i iz drugih zemalja i koji će biti donirani ukrajinskoj vojsci na frontu na istoku zemlje. Humanitarnu pomoć za socijalni centar u Bliznjukiju istovarili smo iz našeg teretnog vozila i utovarili u vozila iz konvoja a potom se zaputili prema magacinu centralne pošte u Užgorodu gde smo u naš kombi utovarili kontingent od četiri stotine knjiga namenjenih ukrajinskoj zajednici u Srbiji koje su odmah potom krenule put Beograda. Sad nas čeka dugo putovanje ka istoku na koje polazimo u osam sati uveče. Vozićemo neprekidno 24 sata sve do opštine Bliznjuki koja se nalazi između Harkova i Donbasa, uz samu liniju fronta. Tamo ćemo predati našu sakupljenu humanitarnu pomoć i prenoćiti u dečijem obdaništu koje nam je ljubazno omogućilo smeštaj a već rano narednog jutra nastavićemo prema Donbasu gde će vozila iz konvoja biti predana na korišćenje različitim jedinicama ukrajinske vojske. Proći ćemo čitavim Donbasom sve do Zaporožja, nakon čega ćemo se vratiti u Užgorod na krajnji zapad Ukrajine. Ukupno ćemo preći 3200 kilometara i tokom svih tih dana i noći koje ćemo provesti na ovom putovanju spavaćemo zapravo samo jednom – u već spomenutom obdaništu u Bliznjukiju. Zato sada koristimo preostale sate do odlaska da odmorimo i prikupimo snagu za dug i neizvestan put u ratom zahvaćene delove Ukrajine.

Zapis #3, subota, 4. mart, 08:06 po lokalnom vremenu
Smrzavamo se u Zviahelu gde smo zastali da malo odmorimo nakon celonoćne vožnje. Sinoć smo se u osam uveče okupili na pumpi na izlazu iz Užgoroda i u konvoju pošli prema istoku. Preko deset sati neprestane vožnje potpuno nas je iscrplo i jutro smo dočekali preumorni i smrznuti. Odspavali smo ovde u Zviahelu nekih pola sata, parkirani ispred lokalne autobuske stanice, na sedištima džipa a kad smo se probudili izgužvani i ulepljeni, družili smo se s lokalnim psima lutalicama, gledali ogromna jata vrana, istočnoevropske retro autobuse, prizore s obližnje pijace i grad kako se lagano budi u život. Za koji minut nastavljamo s putovanjem. Idemo dalje, dakle. Prema Buči, Kijevu, Bliznjukiju i konačno Donbasu. To be continued…

Zapis #4, subota, 04. mart, 7.24 po lokalnom vremenu
Od Zviahela do Buče 215 km, od Buče do Harkova preko Kijeva 520 km, od Harkova do Bliznjukija 170 km. Sve to zajedno iznosi 905 kilometara koliko ćemo ukupno preći tokom današnjeg dana pre nego što se dokopamo Bliznjukija i obećanih kreveta u dečijem vrtiću. Bilo je neobično ponovo posetiti Buču, mesto na kom je prošle godine masakrirano 400 nevinih ljudi i koje je postalo simbol ovog nepravednog rata, ali i proći kroz rubne delove Kijeva koji još uvek nose bolne tragove bezumnog razaranja. Razorene građevine, antitenkovska zaštita i nabacane vreće s peskom su doslovno posvuda – već su postali uobičajen, sastavni deo pejzaža ove fascinantne zemlje. Sam Kijev je inače monumentalan i samopouzdano se spušta na obale širokog Dnjepra sa svojim elegantnim građevinama i crkvama zlatnih krovova. Tu smo ostavili vozilo koje smo do tad vozili i prešli u drugo kojim je rukovodio Jozef Makai, mađarski novinar poreklom iz Subotice, naš čovek, koji je za seriju reportaža o ruskoj agresiji na Ukrajinu dobio najprominentniju mađarsku novinarsku nagradu. Trenutno smo negde kod Poltave, Milan vozi, Vlajsa je na suvozačkom sedištu, Jozef spava iza nas, bližimo se Harkovu odakle ćemo u večernjim satima napokon stići u Bliznjuki da tamo predamo humanitarnu pomoć dobronamernih i saosećajnih građana Srbije štićenicima lokalnog socijalnog centra. Zbog toga uostalom sve ove dane neprekidno prevaljujemo na hiljade kilometara. Pozdrav svima kod kuće iz izranavljene ali beskrajno hrabre Ukrajine!

Zapis #5, nedelja, 5. mart, 10:25 po lokalnom vremenu, Bliznjuki, distrikt Lozova, Harkovska oblast
Sinoć smo tek negde oko 23 sata stigli do Bliznjukija, glavnog cilja našeg putovanja. Prespavali smo u lokalnom obdaništu i već od rane zore ponovo bili na nogama. Nakon brzog doručka i kafe pošli smo prema Socijalnom centru kako bismo tamo napokon isporučili humanitarnu pomoć koju smo namenili štićenicima ove ustanove. Tamo nas je dočekao potpredsednik opštine Bliznjuki i zahvalio nam se na ukazanoj pomoći. Zajedno s meštanima i ekipom iz našeg konvoja, stvari smo istovarili u prostorije Centra nakon čega smo imali po mnogo čemu dirljiv susret s lokalnim ljudima koji su se okupili da nas pozdrave. Bliznjuki se nalazi neposredno uz liniju fronta pa se naš susret i ad hoc književni matine odvio u kratkom predahu između dve uzbune. U takvim trenucima najbolje znamo zašto ovo radimo i da sve to ima istinskog, dubinskog smisla. Nakon svega, mnogo aplauza, osmeha, razdeljenih i primljenih poklona i zajedničkog fotografisanja, oprostili smo se s meštanima Bliznjukija i pošli dalje, prema ne tako davno oslobođenoj teritoriji istočno od ovog gradića kako bismo se uverili kako to izgleda kada ruska vojska “dobrovoljno napusti okupirane teritorije” i videli svu devastaciju koju su ostavili za sobom. Ali o svemu tome više u narednom zapisu.

Zapis #6, nedelja, 5. mart, 14:35 po lokalnom vremenu
Ono što smo videli na potezu od Bliznjukija do Izjuma potpuno izmiče mogućnostima ljudskog poimanja. Razmere devastacije koju je ruska vojska ostavila za sobom pre nego što je “dobrovoljno” napustila tu oblast nije jednostavno opisati u jednom kratkom tekstu. I fotografije i snimci nedovoljno govore ali makar kakvo svedočanstvo zla i njegovih razarajućih posledica i dalje je bolje od nikakvog. Možda čak dopre i do onih koji uporno ne žele da vide i čuju. Iz harkovske oblasti prešli smo u Donjeck, prolazimo upravo kroz Sloviansk i bližimo se Kramatorsku. Ali i to će po svemu sudeći morati da bude predmet zasebnog zapisa.

Zapis #7, nedelja, 5. mart, 19:10 po lokalnom vremenu
Pamtite li masakr na železničkoj stanici u Kramatorsku iz aprila 2022? Preko 60 žrtava među kojima i veliki broj dece i preko stotinu teško ranjenih civila? Ali život se pre ili kasnije presabere, svakodnevica nastavi da se odvija i danas stanična zgrada u tim gradu gotovo ničim ne ukazuje na tragediju koja se tu dogodila pre manje od godinu dana – prolaznik bi lako mogao i da previdi lutkice okačene o staničnu ogradu i kamen na postamentu na kom je uklesano obećanje da će tu jednog dana osvanuti pravi spomenik žrtvama ruske agresije. Jednog dana, svakako, ali ne još, ne sad, dok zločini traju i žrtve se množe.
Već je veče. Negde smo na putu između Pokrovska i Pavlovhrada, još uvek u Donjeckoj oblasti. Truckamo se i poskakujemo na sedištima po razrovanim putevima istočne Ukrajine.
U Donjeck smo ušli iz potpuno devastirane Harkovske oblasti. Razmere razaranja ni ovde nisu bile ništa manje. Tu smo, u Kramatorsku i Pokrovsku, ukrajinskoj vojsci donirali poslednja dva od deset vozila i sad se svi, natrpani u mini-busu, strpljivo vozimo nazad na zapad zemlje, sve do Užgoroda. Naše putovanje do tamo trajaće otprilike 24 sata kada ćemo se oprostiti od svih odvažnih i požrtvovanih ukrajinskih prijatelja s kojima smo preduzeli ovo dugo putovanje.
U Donjecku smo prošli kroz Slavjansk, u Kramstorsku smo pili fenomenalni kapućino u hipsterskom kafeu dok su pored železničke stanice, poprišta masakra civila, prolazili lokalni klinci na skejtbordovima. Ukrajina je puna kontrasta, oni su povremeno dirljivi, ponekad zabavni, uglavnom su doduše tragični jer svedoče o jazu između turobne realnosti i mnogobrojnih potencijala ovog društva spremnog za budućnost ali takođe (i ne svojom voljom) suspregnutog u katastrofičnim posledicama nemile prošlosti koja mu diše za vratom i koju bi najradije streslo sa sebe kad bi samo moglo.
Lutkice na ogradi železničke stanice u Kramatorsku samo su jedan od mnogih podsetnika da tako nešto još uvek nije moguće. Jednog dana, govore, ali ne još, ne sad, dok zločini traju i žrtve se množe.

Zapis #8, ponedeljak, 6. mart, pred ponoć
… i posle svega smo putovali i putovali i putovali nazad prema zapadu velike zemlje. Tiskali smo se i smrzavali u raspadnutom mini busu čitavih 24 sata. Dan, noć, dan. Doručkovali smo kekse i kojekakve gluposti, jednom smo ručali soljanku i boršč i kobasice s makaronima, ispijali beskrajne kafe s ukrajinskih pumpi kojih u toj zemlji ima barem koliko u Srbiji kladionica pa smo se opet strpljivo, satima, žuljali i gužvali u raspadnutom mini busu i nastojali da spavamo, tako ukočeni i premrzli, naravno, bezuspešno. Dok smo se nalazili među planinama Galicije sneg je počeo da veje, suv i pravi zimski, sada kad mu već vreme nije. Ali sve je oko nas ionako nenormalno i naopako, ljudi napadaju druge ljude, uništavaju njihove domove i crkve i škole i bolnice i mostove i puteve, miniraju im polja i spaljuju drveće pa verovatno u svemu tome ni ta martovska snežna vejavica nije nešto baš toliko neobično.
U Užgorodu smo se oprostili od svih koji su zajedno s nama preduzeli ovaj humanitarni pohod pa preko Slovačke i Mađarske pošli nazad, put Srbije. Za samo nekoliko dana proputovali smo 4.500 kilometara ne bismo li lično posetili ljude koji žive na samoj liniji fronta, direktno izloženi svim jezivim posledicama brutalnog osvajačkog rata, obišli smo sela, mesta i gradove na istoku devastirane do nerazaznavanja, ubijene i napuštene, isporučili onima koje smo tamo zatekli toplu odeću, konzerviranu hranu, lekove, igračke za decu i sredstva za higijenu ali smo istovremeno 400 knjiga na ukrajinskom poneli za Beograd da bismo život članovima ukrajinske zajednice barem delom ulepšali život. I već sada znamo da nećemo na tome stati već da ćemo nastaviti sa sličnim aktivnostima sve dok agresor ne bude poražen a nepravedno napadnuta Ukrajina napokon slobodna.
Zahvaljujemo svim građanima dobrog srca koji su nam pomogli u ovome kao i organizacijama koje su nam pružile podršku i učinile ovaj naš put mogućim. Dugo smo mislili da smo sami i u tom smislu, najiskrenije, drago nam je da postojite.
Da postojimo.