KROKODIL SA ŠTIKSOM – „Jezik je nešto što ne možete odrediti zakonima i normama“ – O ZAJEDNIČKOM JEZIKU, KNJIŽEVNOSTI, EMIGRACIJAMA - KROKODIL
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
19188
post-template-default,single,single-post,postid-19188,single-format-standard,bridge-core-1.0.5,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-18.1,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.0.2,vc_responsive

KROKODIL SA ŠTIKSOM – „Jezik je nešto što ne možete odrediti zakonima i normama“ – O ZAJEDNIČKOM JEZIKU, KNJIŽEVNOSTI, EMIGRACIJAMA

KROKODIL SA ŠTIKSOM – „Jezik je nešto što ne možete odrediti zakonima i normama“ – O ZAJEDNIČKOM JEZIKU, KNJIŽEVNOSTI, EMIGRACIJAMA

Profesor, autor romana „Elijahova stolica“ i nedavno objavljenog “W” (Fraktura 2019, Kontrast izdavaštvo 2020), potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku i aktivista – Igor Štiks, ovogodišnji gost na KROKODILovim debatama. U okviru projekta „Novinar na dan“ dobili smo priliku da razgovaramo sa eminentnim intelektualcima iz regiona o različitim temama ovogodišnjeg festivala, te smo sa Štiksom, uz kafu i gradsku buku, pričali o važnim temama za region i kakav uticaj imaju na naše živote, kako vidi savremenu južnoslovensku književnost i kojim to jezikom on govori i piše. 

KROKODIL: Sa Vaše tačke gledišta, koliko su društveni i politički konzervativizam jaki u zemljama bivše Jugoslavije? Na koji način to utiče na unapređivanje dobrosusedskih odnosa?

IŠ: Konzervativizam se u svojim kako ideološkim tako i sociološkim oblicima vratio na velika vrata već krajem osamdesetih, a definitivno nakon kraja socijalizma. On se trideset godina politički osvećuje socijalističkom periodu zato što je socijalizam predstavljao ključnu liniju prosvjetiteljstva koja je emancipaciju čovjeka vezala uz socijalnu jednakost, što je direktno uzdrmalo temelje konzervativne reakcionarne desnice i dovelo u pitanje vjersko tumačenje svijeta, običaje, tradicionalne društvene hijerarhije te položaj žene. Mi smo doživjeli restauraciju kapitalističkih odnosa koji podrazumijevaju duboku nejednakost. Međutim, to nije bilo dovoljno; bilo je potrebno utjecati i na poglede na svijet i, konačno, na ponašanje ljudi. Ono što nazivamo repatrijarhalizacijom je i te kako prisutno, zajedno s raširenim opskurantizmima, teorijama zavjere te razumijevanjem religije ne samo kao okvira za razmišljanja o onostranom već i kao moralnog vodiča pa se tako vjerske institucije ne bave samo bogom, već i time što radite u sopstvenom krevetu. 

Sve je to bilo potrebno vratiti kako bi se do kraja odigrala restauracija nejednakih socioekonomskih odnosa, to jest kako bismo se “vratili” na ono što se smatralo da je izgubljeno socijalizmom. Taj povratak, ta restitucija, ne samo privatnog vlasništva kao svetinje nego i takvih društvenih odnosa, prihvaćena je kao jedina moguća od najvećeg broja ljudi. I nju, naravno, treba održavati ideološkim aparatima kakvi su škola i crkva. I, naravno, medijska mašinerija. Dakle, konzervativizam je direktno ušao u naše odnose, čak i onda kada se ne smatramo konzervativcima. Direktno utječe na rodnu neravnopravnost, odnose među pojedincima koji više ne počivaju na solidarnosti nego na kompeticiji. Zanimljivo je da se konzervativizam sam uvijek poziva na određene tzv. tradicionalne vrijednosti koje su neki bućkuriš ideja o tome što je tradicija “naše” zajednice, “našeg” naroda, a da istovremeno ide tako dobro s kapitalizmom koji razara svaku zajednicu i svodi društva na izolirane pojedince koji svoju ljudsku vrijednost potvrđuju, prije svega, konzumerizmom i kupovnom moći. 

KROKODIL: Koliko je u zemljama Zapadnog Balkana izražen negativan stav prema migrantima i izbeglicama? 

IŠ: Ovo su društva emigracije, a ne imigracije, tako da se mi zapravo ne suočavamo s nekim izazovima s kojima se suočavaju zapadna društva. Mi nismo u stanju da trpimo minimalne jezične razlike i da netko nije iste etničke pripadnosti kao mi pa mi se čini da bismo teško mogli prihvatiti svijet koji bi donijele migrantske populacije. Našli smo se u jednoj nezgodnoj situaciji od koje, s jedne strane, peremo ruke—na kraju krajeva migranti samo ovdje prolaze te čak možemo s njima biti solidarni, što mnogi ljudi zaista i jesu—a, s druge, igramo onu ulogu koju nam je, izgleda, namijenio Zapad kao perifernim društvima. To je uloga policajaca koji grade žice na granicama i koji love ljude po šumama i poljima. Na žalost, šansa koju nam donose migranti neće biti ostvarena, šansa za transformaciju društva, za stvaranje društva u kojem se lakše diše, gde se poštuje minimum civiliziranog društva, a to je poštovanje razlike. Ta razlika se razume kao nešto što nas obogaćuje u kulturnom, društvenom pa i ekonomskom smislu unatoč nužnim napetostima bilo koje društvene transformacije. Prosperitetna društva su često društva velikih kulturnih i jezičkih razlika pa ćete tako jako dobro prepoznati prosperitetna od onih nesrećnih društava, a to je da su u njima vrata barem malo otvorena, dok u onim drugim vlada borba za svaki resurs i u kojem su došljaci nužno oni koji vas ugrožavaju, oni koji vam nešto uzimaju, oni koje se mora otjerati. Da zaključim, tu šansu smo propustili. Živimo u vrlo retrogradnim društvima koja nisu ni sebe svjesna, a kamoli svog mjesta u svijetu pa tako ostajemo policajci tuđih interesa koje također ne razumijemo. 

KROKODIL:  Kao potpisniku Deklaracije o zajedničkom jeziku koliko Vam je ona važna i u čemu se ogledaju njen uspeh i značaj?

IŠ: Deklaracija je prvenstveno važna jer je javno rekla činjenično stanje, a to je da postoji jedno područje u kojem je, bez obzira na države i narode, jezik zajednički. To znači da kroz sve svoje različitosti, koje vidimo u jezičkim standardima—hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom kojima nitko ne spori postojanje—on jest zajednički u pozitivnom smislu, kao zajednički resurs kojem pristup mora biti slobodan. Izgleda da je bilo, u društvenom, kulturnom i političkom smislu, nužno reći nešto što je očigledno. Činjenica da to nitko, osim pojedinačnih lingvista, to nije uradio na deklarativan način jako puno govori o vremenima kojima dominira nacionalistička ideologija koja drži da nijedna nacija ne može biti konstituirana ako nema svoj—i samo svoj—jezik. Provjerivo pogrešnu pretpostavku da jezik određuje naciju—da je on na neki način srce njenog samog bitka—smo naslijedili u ovim krajevima iz 19. vijeka i ona je ostala s nama do dana današnjeg s vrlo konkretnim i nasilnim posljedicama. Tako u svim ovim zemljama imate institute, savjete, odsjeke, vijeća, komitete, akademije, povjerenstva… koji se bave suludom rabotom proizvodnje razlika u zajedničkom jeziku. Ta bi proizvodnja razlika bila možda i zanimljiva da nije isključiva. Bila bi zanimljiva jer bismo je svi mogli koristiti, jer treba da koristimo sve što se proizvodi u bazenu zajedničkog jezika, ali ona je imala i ima direktnu funkciju političkog isključivanja i učvršćivanja granica. Tako je jezik postao ne samo pitanje nacionalne lojalnosti već i političke podobnosti. Jezikoslovci su postali čuvari osjetljivi na neovlašteno prelaženje granica. Te politike su, uz pomoć ideoloških aparata škole, crkve i medija, djelimično uspjele i to im, na žalost, moramo priznati. One zaista jesu stvorile određeni osjećaj distance u jezičkim praksama koja nije postojala do te mjere u vrijeme zajedničke, federalne Jugoslavije, ali su se svi ti napori, s druge strane, pokazali potpuno promašenima. Jezik je nešto što ne možete odrediti zakonima i normama. Jezik je živa stvar koja se razvija, koja se u svakom smislu dijeli i koja nama koji živimo od književnosti i za književnost daje mogućnosti da unaprijedimo svoju imaginaciju. Upravo zbog toga Deklaracija jest bila i poziv, ne samo piscima, nego običnim govornicima da uživaju u različitostima, da se ne boje koristiti određene riječi i idiome zato što zvuče “srpski” ili su suviše “hrvatski”. Pokrenuli smo projekt Zajedničke čitaonice da to i dokažemo, odnosno da o relevantnim temama, kao što je antifašizam, pitanje identiteta, pitanje Jugoslavije ili Evrope govorimo kroz tekstove koji u sebi sadrže i pokazuju bogatstvo tog jezičkog i književnog naslijeđa. Deklaracija je, usprkos ljutnji službenih institucija i optužbi za podrivanje države i nacionalnog identiteta, zapravo opustila jednu već desetljećima vrlo napetu situaciju. I to je možda njezin najveći uspeh. Ljudi su dobili potvrdu za ono što su intuitivno osećali, a to je želja da slobodno govore i da istražuju bogatstvo jezika koji smo dobili zato što smo ovdje rođeni, zato što ovdje živimo ili smo ga usvojili preko roditelja, ljubavnika ili prijatelja. Kako god, jezik direktno utječe na ono što jesmo kao pojedinke i pojedinci, a tu—što dobro znamo—nije zdravo pristati na bilo kakvu kastraciju.

KROKODIL: Šta biste onda rekli, kojim jezikom Vi govorite? 

IŠ: (smeh) Bilo bi zanimljivije pitati različite ljude šta misle kojim ja jezikom govorim. Izbor je sužen. Mogao bih reći da govorim svojim jedinstvenim jezikom koji sam izgradio kroz svoj život i kao pisac. Moj jezični put i školovanje, a tu je možda i odgovor kako administrativno odrediti moj jezik, išao je od Bosne do Hrvatske. Ono što je teško izmjeriti, a za mene je ključno je utjecaj npr. dalmatinskog jezika ili “stranih” jezika, prvenstveno francuskog i engleskog na moj osobni jezik i književni izričaj. Posljednjih godina sam uglavnom u Beogradu i napajam se jezikom kojim ljudi—uključujući moju suprugu i sina—ovdje govore. Upoznao sam tako intimno sve te sitne razlike četiri standardna jezika i doista ih obilato koristim i u vlastitoj književnosti i u vlastitom govoru, što počesto zbunjuje one koji ne mogu dobiti tako jednostavan odgovor na pitanje mog jezičkog indentiteta.  

KROKODIL: Kako vidite južnoslovensku književnu scenu danas i čestu etničku ili regionalnu selekciju iste?

IŠ: Krenimo od dobre vijesti – današnja književna scena na području tog zajedničkog jezika je izrazito bogata. Ako govorimo još o drugim Južnim Slavenima s jugoslavenskim naslijeđem, dakle o slovenskoj i makedonskoj književnosti, tu takođe vidimo vibrantnu scenu koja je i te kako prisutna na međunarodnom tržištu knjiga. Tu književnost je po broju govornika moguće uporediti s holandskom ili s rumunjskom, na primjer, pa tako možemo bez problema zaključiti da su naši pisci po prijevodima i prisutnosti daleko poznatiji nego mnogi holandski ili rumunski pisci. Na neki način je, zbog svega što se dešavalo, ovaj prostor otkriven kao jedna zahuktala književna fabrika koja ne proizvodi samo na ovom prostoru nego, upravo zbog egzila i izbjeglištva, u Americi, Nemačkoj, Francuskoj. Rekao bih da zato često dobijamo jedan novi tip naše književnosti, a to je ona koja nastaje na engleskom, nemačkom ili francuskom, a koja direktno govori o našem iskustvu posljednjih tridesetak godina. Loša vijest je da, naravno, institucije nacionalnih država rade po inerciji i po određenom ideološkom programu u kojem se netko više bavi time tko je pisac i da li je „naš“, nego samom kvalitetom književnog djela i njegovom stvarnom recepcijom. Na primjer, popularnost hrvatskih pisaca u Srbiji je dokaz da ta književnost ima veliko čitateljstvo na koje i jezički utječe bez obzira na to što ti pisci pišu na hrvatskom jezičkom standardu i žive u Hrvatskoj. Prema tome, književnost je jedan dinamičan sistem koji, na žalost, institucije ne prepoznaju jer se bave formularima, okoštalim aparatima birokratske klasifikacije i sasvim retrogradnim razumijevanjem nacionalne književnosti koji počiva na dubokom neshvaćanju i odustvu promišljanja kompleksnih odnosa između jezika, pojedinačnih sudbina, globalnog društva i književnosti. U tom smislu nam treba jedan drugačiji pristup književnosti koja, bez obzira na smanjeni broj čitatelja i stalne jadikovke koje imamo po tom pitanju, ostaje ključni rezervoar ne samo umjetničke već i individualne imaginacije bez koje nema dobrog života.  

Journalist for a Day, Nina Vlajković, Beograd, avgust 2020.