18 May Nije bajka ali… Četvrto poglavlje, priča druga: Opkoljena republika
,,Opkoljena republika”
-Druga priča majskog mesečnog poglavlja-
Piše: Aleksandra Panić
Čita: Marija Drndić
Tokom proleća 1992. godine, svakodnevno su do nas stizale razne priče o spasavanju muškaraca od odlaska u rat. Jedna je došla preko babine prijateljice iz Kanjiže, koja je telefonom ispričala šta se dešava u jednom selu na samom rubu Vojvodine. Kako nam je baba dalje prenela, neke spretne žene, Mađarice, morale su nešto hitno da urade da bi spasile muškarce svog mesta od preteće mobilizacije. Na teritoriji lokalne picerije osnovale su svoju republiku kako bi u nju sakrile sve muškarce iz sela i onemogućile vojnoj policiji da ih nasilno odvede na front. Priču je završila, ponavljajući ono u šta je najviše želela da veruje: da taj rat nije bio njihov, vojvođanski, a kamoli mađarski, i da Mađari iz Vojvodine zaista nemaju šta da traže u sukobima u Baranji.
Mene je iz babine priče zagolicala ideja o osnivanju nove republike, i to u nekom selu. U mojoj glavi republike su tada bile velike, ucrtane na kartama i obojene različitim bojama; nisam mogla ni da zamislim da republika može da ispuni prostor picerije.
Učim o ovom događaju tri decenije kasnije. Ono što je do mene kao do devojčice stiglo u obliku telefonom prenete priče o seoskoj dovitljivosti, danas se izdvaja kao jedan od najdužih i najupečatljivijih antiratnih pokreta na teritoriji Vojvodine. Klub Zicer, a kasnije i Duhovna republika Zicer, bio je nesvakidašnji vid antiratnog protesta u Trešnjevcu, pograničnom mestu na severu Vojvodine.
U proleće 1992. godine, u selo s manje od dve hiljade stanovnika stiglo je više od dve stotine poziva za mobilizaciju. To je značilo da je polovini vojnih obveznika iz mesta pretio odlazak na ratište. Nekoliko meseci unazad, građani Vojvodine već su se okupljali na protestima protiv nasilne mobilizacije, u Senti, Zrenjaninu i Novom Sadu; potpisivali su peticije, pokušavali da zaustave ono što se već uveliko valjalo preko zemlje. Antiratna okupljanja su te zime postala deo svakodnevice. Kada je nesrazmeran broj poziva stigao u Trešnjevac, stanovnici su za predvečerje 10. maja sazvali hitan seoski skup. Neki izvori navode da je početna ideja potekla od dve žene iz lokalnog doma zdravlja, dok drugi beleže sedam ženskih imena: Klaru Balint, Veroniku Gazdag, Eržebet Kanjo, Lauru Kavai, Ildiko Batu, Ester Peklu i Gizelu Teslić. Da bi organizovale protestni skup, Klara, Veronika, Eržebet, Laura, Ildiko, Ester i Gizela su se za pomoć obratile Lajošu Bali, direktoru lokalne škole, čoveku s političkim i organizacionim iskustvom. No, precizan broj inicijatorki danas mi je manje važan od slike koju imam pred očima: vidim žene koje više ne mogu da sede mirno, žene koje osećaju da im je država stala pred vrata kuća, žene kojima otpor počinje u dubini grudnog koša, kao stezanje, kao ubrzano disanje, kao spoznaja da se nešto mora učiniti odmah. Na državnu pretnju mobilizacijom odgovaraju drugom vrstom mobilizacije — zajedničkim odbijanjem da se pristane na logiku po kojoj se njihovi sinovi, muževi i braća mogu tek tako pokupiti i poslati u bratoubilački rat. Rat koji nije njihov, opet čujem reči moje pokojne Ljubice.
Zahtevi izgovoreni na majskom skupu bili su jednostavni i krajnje konkretni: da se povuče naredba za mobilizaciju, da se demobilišu oni koji su već na frontu i da se nekažnjeno vrate kući oni koji su pobegli u inostranstvo. Na zahteve meštana država je odgovorila pretnjom. Trešnjevac je opkoljen oklopnim vozilima a sve cevi bile su uperene ka selu. Prema Balinim rečima, bilo je tačno devedeset dva vozila. Ta mi se slika utisnula u um: malo vojvođansko selo, zvonik crkve u središtu, a okolo tenkovi u formaciji koja liči na omču. Ne moraju ni da se pomere da bi se omča stegla oko vrata meštana, izazivajući gušenje, dovoljna je sama ideja da su tu, s nišanom uperenim u sopstvene građane.
Odmah nakon protesnog skupa u Trešnjevcu, na Balin predlog, opkoljeni vojni obveznici i organizatorke skupa ulaze u piceriju i bilijar-klub Zicer i tamo osnivaju krizni štab. Tu počinju da šalju pisma i telefakse — institucijama, medijima, političarima, poznanicima — obaveštavajući ih o onome što rade i zašto to rade. Protest se tako, pred očima učesnika, pomera sa stepeništa pored škole u unutrašnjost jedne mesne picerije, iz javnog prostora govora u prostor kolektivne imaginacije. Već narednog jutra, u piceriji i njenom dvorištu moglo se prebrojati više od dve stotine ljudi koji su tu prenoćili, a zatim nastavili u njoj da borave narednih tri meseca.
Istražujući Zicer, naišla sam na protivrečne podatke: nije sasvim jasno kada je i zbog čega vojska odlučila da se povuče. Skupštinski poslanik Šandor Pal navodi da su on i drugi poslanici pregovarali s pukovnikom Mandarićem. Bala se toga seća drugačije, dramatičnije. Ima i onih koji poriču da je selo uopšte bilo opkoljeno. No, u mom umu treperi slika koja se ne da izbrisati: malo vojvođansko selo, zvonik crkve u središtu, a okolo tenkovi u formaciji koja liči na omču.
Možda se izvori oko vojne pretnje razilaze, ali ne i oko onoga što je u Ziceru usledilo. Unutar kluba, preko noći nastaje neka vrsta mirovnog kampa. Meštani spavaju na sunđerima i dušecima razasutim po podu. Raspodeljuju poslove tako da se održe red, higijena i mir. Zajedno kuvaju, čiste, razgovaraju, pišu obaveštenja i pisma koja šalju javnosti. Uveče organizuju književne večeri, koncerte, razgovore s političarima i raznovrsne kulturne programe, otvorene i za ljude iz drugih vojvođanskih mesta. Pridružuju im se dezerteri iz Temerina, Ade, Stare Moravice i Malog Iđoša. U Zicer dolaze umetnice i umetnici, novinari i novinarke, susedi, podrška. U jednom prostoru nastalom iz nužde počinje da se oblikuje i nešto više od protesta: ritam jednog drugačijeg zajedničkog života.
Tek kada je život u Ziceru već bio uspostavljen, na Balin predlog proglašena je Duhovna republika Zicer, fiktivni entitet onih koji u tom prostoru borave, navraćaju, učestvuju, ostaju. Republika koja je, umesto zakona, donela zaklon. Republika koja nije označila teritoriju s koje se kreće u rat, nego mesto s koga se rat odbija.
Zicer danas čitam i kroz Mbembeovu nekropolitiku[1]. Država svoju punu moć pokazuje upravo tamo gde odlučuje o smrtnosti drugih. Masovna mobilizacija bila je mehanizam kojim su živa tela pretvarana u potrošan materijal za rat i tuđe političke ambicije. Duhovna republika Zicer nije samo odbijala rat; odbijala je pravo države da preko smrti organizuje politički poredak, uspostavljajući suprotnu logiku: telima kojima je pretila smrt vratila je ritam svakodnevice, hrane, sna, razgovora, kulture i zajedničkog trajanja.
Duhovna republika Zicer trajala je devedeset i šest dana. Meštani su je spontano rasformirali 20. avgusta i vratili se u svoja polja, na vreme za žetvu. Nijedan stanovnik Trešnjevca nije nasilno odveden preko granice. Od države nisu dobili ništa osim te omče tenkova, kao upozorenje i podsetnik da su za nju oni bili zicer — već namešten pogodak.
[1] Ašil Mbembe (Achille Mbembe), kamerunski filozof i teoretičar, uveo je pojam nekropolitike u istoimenom eseju 2003. godine, objavljenom u časopisu Public Culture. Pojam je potom razradio u knjizi Nekropolitika, prvobitno objavljenoj na francuskom 2016, a na engleski prevedenoj 2019. (Duke University Press). Nekropolitika se odnosi na upotrebu društvene i političke moći u odlučivanju ko i kako može da živi, odnosno ko i kako mora da umre (Mbembe, 2019). U središtu Mbembeove teorije stoji Fukoova ideja o suverenitetu: biti suveren znači vršiti kontrolu nad smrtnošću. Mbembe tu logiku proširuje — ako biopolitika deli ljude na one koji mogu da žive i one koji moraju da umru, nekropolitika tu podelu pretvara u instrument političkog poretka, koji se danas ne ispoljava nužno kroz direktno nasilje, već i kroz isključivanje, zanemarivanje i ekološku degradaciju.