Tena Štivičić: Paradoksalno je da je majčinstvo nova tema
festival, krokodil, jezici, region, pisci, prevodioci, knjizevnost, konferencija, debate,
22769
post-template-default,single,single-post,postid-22769,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-content-sidebar-responsive,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.10.0,vc_responsive

Tena Štivičić: Paradoksalno je da je majčinstvo nova tema

Tena Štivičić: Paradoksalno je da je majčinstvo nova tema

Jedna od učesnica XIV Festivala KROKODIL bila je dramska spisateljica i dramaturškinja Tena Štivičić. Beogradska publika do sada je imala priliku da vidi postavke četiri njene drame, među kojima je i drama “Dvije”, prva hrvatska drama postavljena u Srbiji nakon devedesetih godina, u izvedbi ansambla pozorišta Atelje 212. Nedavno je na sceni istog pozorišta postavljena i drama “64” u režiji Alise Stojanović, a glavne uloge tumače Hana Selimović i Miloš Timotijević. Drame Tene Štivičić igraju se širom Evrope, a na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu dobila je nagradu Marul za najbolji savremeni dramski tekst. Na sceni Festivala KROKODIL s njom je razgovarala Mima Simić, dok je Hana Selimović potom izvela fragmente iz drame “64”. Nakon završetka nastupa imali smo priliku da s Tenom Štivičić vodimo ovaj razgovor.

Junak Vaše drame “Fragile” kaže da je “svako vreme dobro za ljude sa pozitivnim stavom”. Kako Vi vidite budućnost običnih ljudi, da li se čini svetlom s obzirom na vreme u kojem živimo?

Ja imam dijete od pet godina i, uz svo objektivno saznanje koliko je komplikovan i strašan trenutak u kome živimo, ja si ne mogu priuštiti da nemam optimizam. Vjerujem da barem svi moramo pokušavati živjeti na neki način da ta djeca budu ponosna na nas kada pogledaju unatrag i da za ovo malo vrijemena što smo na svijetu, da taj svijet makar pokušamo ne ostaviti u gorem stanju nego što smo ga našli, ako ga već ne uspijemo napraviti boljim.

Vaša drama „64“ predstavlja porodicu koja bi po onoj često citiranoj rečenici bila „nesrećna na svoj način“. Da li će naša društva prihvatiti u nekom trenutku da je porodica samodovoljna zajednica dvoje ljudi bez obzira da li oni imaju potomstvo ili ne?

To su neke stvari koje su nezaustavljive. Možda je to još uvijek u mnogim dijelovima društva anatema. Nije to tako samo u našim društvima, već i u mnogim drugim, ali se ipak stvari polako mijenjaju i polako druge stvari dolaze u opticaj. Danas sve više i više ljudi traži oblike zajedništva koji nisu tradicionalni. Zasnovati obitelj ne podrazumijeva samo imanje biološkog dijeteta, niti znači isključivo biti u nekom heteronormativnom odnosu. Svaka vrsta udruživanja u nekakve zajednice koje nam pomažu da bolje i lakše preživimo život su dovoljne. Mislim da je i u mejnstrim medijima i na televiziji, filmovima sve više tih narativa koji nam pokazuju, normaliziraju te razne oblike. Mislim da će to stvarno doći.

Vi ste spisateljica koja se bavi aktuelnim temama koje imaju svoju univerzalnost. Da li je teško pisati o temama čiji ste savremenik?

Ne bih rekla da je tiješko. To je nešto što je mene uvijek, još od mojih prvih drama zanimalo. Sada kad gledam unatrag o tome mogu govoriti teoretski, ali čak i kad nisam znala to definirati, mene je uvijek zanimalo baš ono nešto u specifičnosti trenutka u kojem živimo, kako nas to oblikuje, na koji se način mi prema tome pozicioniramo. Kako u tim stvarima i okolnostima koje se mijenjaju pronalazimo sebe i svoj identitet i kako ih percipiramo.

Da li su, prema Vašem mišljenju, naša društva spremna da čuju sve više ženskih glasova, autorke koje tek dolaze?

Da, naravno. Meni su istinski autorice trenutno interesantnije. Ima ih sve više, pišu o novim temama. Na primjer, meni je paradoksalno da je majčinstvo nova tema. Ima puno više knjiga, puno više autorica piše o tome. To je stvarno tema, groteskno je da je suvremena tema, ali jako puno ima autorica koje o tome pišu na neki način koji do sada nije bio toliko prisutan. Meni je uopće taj ženski senzibilitet i promatranje ljudskog iskustva kroz žensku perspektivu blisko. Ne smatram nekim svojim mandatom da to ističem, ali istinski mi je to najzanimljivije čitati i gledati. Mislim da postoji publika za to.

Uspešna ste autorka, iza sebe imate brojne nagrade, a Vaši komadi se igraju na scenama mnogih pozorišta. Da li ta činjenica predstavlja pritisak kada pišete nova dela?

Rekla bih da je to neka kombinacija. Uvek postoji neki pritisak. Naravno da ti je stalo da dobro prođu, pogotovo što kad se baviš time profesionalno onda ti i život ovisi o tome da se predstave izvode, da se izvode na više jezika, da se izvode više puta. To je egzistencijalno pitanje. U nekom intimnom smislu ne osjećam preveliki pritisak. Mislim da sam naprosto došla u zrelu fazu u životu kada pišem ono što mislim da moram i što mislim da trebam. Nisam toliko opterećena time da li će to biti uspješnije od prethodnog zato što je uspjeh jedna potpuno relativna stvar koja nema uvek veze sa mojim intimnim osjećajem kvalitete onog što je napisano. Čini mi se da sam u dosta mirnoj kreativnoj fazi.

Autorka: Milica Đorđević, KROKODILova novinarka na dan.
Projekat Novinar na dan – Novinari protiv rasizma se realizuje kao deo projekta Reporting Diversity Network 2.0 koji finansira Evropska unija.

Foto: Marija Piroški